Pa naravno da nije tako loše, ugostili smo par Bosanaca pa nam dižu prosjek. Ali da fino počnem ispočetka da vidite o čem baljezgam. Novija hrvatska televizijska produkcija rasipa pare hrvatskih građana na nemoguće promašaje nastojeći nasmijat sveopće pučanstvo, ali im to nikako ne uspijeva. Nižu se promašaji zabavnog dramskog programa HTV-a, a i dalje isti ljudi rade taj posao. Kad smo kod promašaja prvenstveno mislim na «urnebesno smiješno» ostvarenje naslova «Zlatni vrč». Takve serije gledaju samo ljudi koji zbog fizičkog hendikepa ili starosti ne uspijevaju čitat titlove, pa to nalaze kao jedini dostupan igrani sadržaj. I stvarno gledajući hrvatske pokušaje da naprave bilo što komično, na površinu izlaze samo dvije svijetle točke: Željko Pervan i Hrvatski Sabor. Pervan kao legenda nezavisne produkcije nikad nadmašen unutar granica lijepe naše, te saborski zastupnici kao virtuozi improvizacije i spontanosti (da nema jezične barijere aktualni sat bi bio gledaniji od Oprah showa, tako da je pitanje granica tu nezahvalno spominjat). Čak i sa pojavom komercijalnih televizija, i njihovih produkcija stvari se nisu promijenile. Nameće se pitanje jel možda mi Hrvati ne razumijemo vlastiti humor?

Kako kod nas se svi drže toga da ono čega nemaš, uvezi. Tako smo i mi počeli uvozit humor. Ne samo da gledamo strane humoristične serije, nego smo počeli Bosancima davat ogromnu lovu da nas nasmijavaju. Ali i Bosanci kad su došli ovdje, izgleda da su ostali bez inspiracije, pa tako niti Branko Đurić nije onaj Đuro kojeg pamtimo iz najboljih dana. Kad ode u Sloveniju napravi solidan film, ali kod nas uspijeva napravit jedva prosječnu TV-seriju (koja bi inače bila loša da nije umetnut lik portira-Bosanca, opet Bosanac) i ispodprosječni show.