Zapravo sve je počelo dobro izvukli smo se protiv Brazila s jedan nula, pokazali da se i mi znamo malo loptat tu i tamo smo imali i neku priliku u svakom slučaju spremali smo se za velike rezultate. Protiv Japana očekivao se, kako bi rekao jedan moj prijatelj, masakr biblijskih proporcija, a što smo dobili? Malte ne smo PPČ pobrali od reprezentacije koja je na kraju izgubila od svih. Ali neka, opet se hvalila naša igra, pljuvalo se Srnu jer je promašio penal, Kranjčar mlađi će uvijek biti debeo (jadnik vjerojatno ima već anoreksiju, priča se sa i nakon vode povraća), Kranjčar stariji je pijanac, sudac će uvijek biti protiv nas, zajedno sa srećom koja nas jednostavno uvijek izbjegava. Ali eto i to smo prošli, buka je trajala jedan dana a zatim opet optimizam do neba i dok su se Australci spremali na najveću utakmicu u nacionalnoj povijesti Cico je spremao ekipo za tekmu ko svaku drugu jer budimo objektivni, imao je i pravo. Reprezentacija koja je do prije 6 godina redovito gubila po osam nula od bilo koje države s Europskog kontinenta na svome prvome nastupu nije ni zaslužila veći respekt. I opet, kako to često biva, sve je krenulo izuzetno lijepo, u šestoj minuti pada gol za Hrvatsku na opće veselje i onda su naši igrači, koristivši savršenu logiku, došli do ovakvog zaključka. Hmmm vodimo, pa s tim idemo dalje, ajmo se sad branit, pa možemo mi to, imamo Tudora i nadasve iskusnog Tomasa u zadnjoj liniji, možemo mi to . I naravno ne bi imali što prigovoriti da nije bila FAKING ŠESTA MINUTA UTAKMICE. Nije pomoglo ni Cicino intenzivno gestikuliranje koje se otprilike moglo protumačit kao: Pomaknite liniju 30 metara naprijed nedonoščad inkubatorska. To sam čak i ja protumačio, al valjda je na toj strani bio Olić pa nije prošlo dalje. E onda je na scenu stupio onaj nadasve iskusni Tomas koji uspio jednim briljantnim primjerom pokazati da je pri porodu ispao doktoru iz ruke. Dva put. Nakon primljenog pogotka se događa preokret, Hrvatska kreće agresivnije, čvršće ,opasnije i isplatilo se. Kovač okida s 20 metara, a Kalac pokazuje čija mu krv teče venama i Hrvatska opet vodi. E sad se vraća ona misao iz prvog djela: Hmmm vodimo, pa s tim idemo dalje, ajmo se sad branit, pa možemo mi to imamo Tudora i nadasve iskusnog Tomasa u zadnjoj liniji, možemo mi to. Nije uspjelo prvi put, ali drugi put mora. E pa nije. Popili smo još jedan gol, a da budem iskren, mogli smo ih popit barem još dva. Promašenih šansi je naravno bilo, Tudor se iskazao kao klasni napadač kada ja u maniri Klasnića s 4 metra promašio okvir gola, naši svjetski igrači su izuzetno dobro prigovarali sudcu što pokazuje špil žutih i par crvenih kartona koje su naši igrači skupljali ko djeca Pokemone. Zaključak? Igrali smo loše i tako smo i završili, a onom novinaru u Večernjaku koji je napisao da opet nismo imali sreće poslao bih kartu za doživotno krstarenje na vijetnamskom kitolovcu, a Cico zaslužuje ostat još neko vrijeme kao izbornik jer stvarno ne znam što je još mogao napravit osim da uzme bič u ruke i tjera igrače naprijed. I za kraj teksta treba samo spomenuti da neke države u drugi krug nisu ušle već 60 godina, pa što se mi onda žalimo, fala Bogu barem smo mladi.