29.12.2004.

Napokon je stigao i taj dan!
Nakon cjelodnevnog pakiranja, prešanja prevelike količine robe da stane u nikada dovoljno velik kofer, krenula sam prema Ciboni da se nađem s Kiki (mojoj partnericom na ovom putovanju). Dogovor je bio da se prije samog polaska nađemo na nekoliko pića ohrabrenja.
Vidljivo «sretnije» nakon pivica, sjele smo u bus koji se u 23:45 polako počeo vući prema Pragu.
Prva zamjedba: Bus je očito napravljen za patuljke jer si se jedino mogao ugodno smjetiti ako zapetljaš noge oko vrata

30.12.2004.

Nakon kratkotrajnog putovanja od 13 sati (hm), oduljenog zbog neprestanih čik i piš pauzi, vijdeli smo svoj hotel. Od obećanog hotela samo 15 minuta od centra nije bilo ni h! Umjesto njega smo dobili neki neboder, koji je opasno prijetio bacanjem dijelova fasade po našim glavicama, opasno udaljenog od svega važnog. Vodič je rekao da je blizu stanice metroa (da, ako hodaš 15 min preko nekih mostova) i da vožnja traje samo 10 min (čitaj 20). Ali nismo se obeshrabrili.

Nakon beskrajne svađe oko toga tko će dobiti kakvu sobu, Kiki i ja smo se lavlji izborile za dvokrevetnu i zajedničku kupaonicu s još dvije cure.

Uslijedilo je službeno razgledavanje Praga i kratak tečaj korištenja metroa o kojem imam samo riječi pohvale! Karta je 12KČ (3kn) za 20 stanica. Ostatak dana smo se igrale istraživača s kopiranom kartom u rukama.

Navečer nam je bio organiziran privatan party u «La Fabrique». Nismo baš bili oduševljeni pivom, jer smo ipak kao vješti pivopijci navikli na nešto više, pa smo samo krenuli u istraživanje. Završili smo u pivnici u kojoj smo bili i popodne u kojoj je 0,5 Pilsnera 8kn, što je jeftinije i od flaširane vode! Iz nje su nas u 12 izbacili zbog zatvaranja. A mi još u zagrebačkoj šemi gdje je u ponoć tek početak. Krenuli smo dalje, bez uspjeha. Savjet onome tko nije bio tamo: Nemojte da vas zavara izgled restauranta, tj. pivnice. Svakako bacite oko do podruma u kojem gotovo svaka birtija ima genijalan disko. Naravno, da to nama nitko nije rekao pa smo ko manijaci hodali 2 sata i shvatili da svi putevi vode u La Fabrique (do koje sada znamo doći iz svih dijelova Praga). Zadovoljili smo se lošom pivom (ipak 0,33 košta 5kn) koju smo važno sijekli s red-bull vodkama.

Uglavnom, veliko razočaranje od noćnog života! Ali, sutra je novi dan!

31.12.2004.

Probudile smo se s laganom glavoboljom od kvalitetne pive. Slijedio je razgled pivovare «Staropramen». Došle smo tamo s nosevima do neba jer smo mi ipak jedine same našle put do tamo bez zivkanja Dragana (našeg simpa vodiča) na mob. Bila sam oduševljena pivnicom i još boljim ručkom – gulaš s knedličkimi. Ugodno iznenađenje!

E, a tada smo shvatile da zapravo nemamo pojma di ćemo dočekati novu. Dragan nas je nagovarao na «Karlovy lázne» (poznati disko na 5 florova), a mi smo čekale frenda da nam javi za sportski bar u vlasništvu nekog hrvatskog hokejaša i ekipu iz busa da odluče di će oni. Nakon već lagane paranoje, uplatile smo smo se za giant disco.

Opremljene pivama u džepovima, u dečki Beherovkama stigli smo tamo. A kad ono red za upas do Zagreba. Zaključili smo da je pametnije što ranije stati. Čekanje čak i nije bilo loše. Već pri kraju zadnje pive i na početku upale trbušnih mišićaod silnog smijanja stigli smo pred ulaz. Proslijedili su nas do gornje garderobe gdje sam vješto izvodila najopakije i najprljavije smicalice da što prije ostavim kapute jer nisam željela odbrojavti okružena masom ljutitih ljudi koji su ipak pristojno čekali u redu da ostave jakne. Suckers!

Iako mrzim zapovijed novogodišnjeg dočeka da apsolutno moraš biti dobre volje, noć je super protekla. Čagale smo, cirkulirale s jednog flora na drugi, cijelo vrijeme ne ostavljajući grlo suhim. Uobičajeni novogodišnji doček, učinjen posebnim zbog ovog genijalnog mjesta!

1.1.2005.

Pretpostavljam da ste se nadali širem opisu dočeka, ali prva noć 2005. je zasjenila apsolutno sve događaje do tada. Prvo smo imale zagrijavanje na još jednom party organiziranom za našu agenciju, ovaj put u «Vismaty Zajic» music clubu. Atmosfera je bila fenomenalna, ali mi smo odlučile krenuti polako. Sjele smo se na gornji kat (čiji bi nas izgled prije samo 2 noći otjerao) i krenule. Upoznale smo zanimljive ljude. Engleza koji živi u Barceloni i Argentinca koji živi u Parizu. Što je još čudnije, njih dvoje su best frendovi. Ne pitajte kako.

Spustile smo se u podrum oko 1 počele se sudarati s hrpom Hrvata koji su kretali prema busevima koji su ih vraćali u hotel pod izlikom da ih sutra ipak čeka putovanje pa se moraju odmoriti. Bla bla bla! Nas ništa nije moglo spriječiti. Nakon sudržavanja smijeha zbog DJ, koji je toliko visok da bez stolca ne vidi preko pulta, ubrzo smo se sprijteljile s Velšanima. Mislila sam da super govorim engleski, ali nakon razgovora s njima... Mislim da se ni sami ne razumiju! U svakom slučaju, znaju se super zabavljati.

I tada dolaze Purgeri (Luka i Borna J ) s izazovom. A, mi ga, naravno, prihvaćamo, kao i ono sa Strohom, ali ovaj put su naši uvjeti. Dopustit ćemo im da nas slikaju dok se ljubimo, ako i ona nama daju da ih slikamo dok oni naprave isto. I popušili su! Izgleda da je sve to skupa dobro izgledalo, jer su nas pozvali da kasnije s njima idemo do Karlovy laznih. Uslijedila je jedna od luđih noći u mojem životu. Potrudili smo se da se niti jedan flor ne osjeća zapostavljenim. Krenuli smo od podruma s hip-hopom, pa na prvi s technom (kojeg inače i ne volimo) gdje smo zaista pokazali svoja plesna umijeća (nažalost samo DJ-u jer nikoga na tom katu nije bilo), preko drugog sa Studiom 54, nakratko do housea i na kraju se zavalili u mekane fotelje u potkrovlju u chill-out zoni. Već je bilo kasno (tj. poprilično rano ujutro), a nama dvjema treba 3 dana jahanja do našeg divnog hotela «Pramen», izgrlili smo se (a poneki i pošteno izljubili J ) i zmjenili brojeve prije rastanka. Puta do hotela se baš i ne sjećam najbistrije.

2.1.2005.

Polako smo se izvukle iz kreveta, shvativši da smo po treći puta prespavale doručak došle smo do još većeg otkrića. «Partijaneri» iz naše grupe su već odavno bili budni i spakirani, ali nama ništa nije moglo pokvariti raspoloženje. Veselo hopšući i pjevajući smo se spakirale. I onda nas je lupilo, ludovanje je gotovo. Zavalile smo se u «ogromna» sjedala busa i dopustile da nas sve jutarnje nuspojave cjelonoćnog tulumarenja svladaju. Slike govore za sebe.

U svakom slučaju, Prag je nešto što bi svaki mladac i mladička trebali okusiti!

Pogledajte i slike s tog putavanja u GALERIJI