Asian Dub Foundation
Published On 10/12/2010 » 852 Views» By Mexes » Glazba

Nakon što sam se u prošle 3 recenzije bavio uglavnom rock glazbom devedesetih, vrijeme je da se zakratko odmorimo od tih čudaka i istražimo nešto novo. Ovdje će biti riječi o bendu Asian Dub Foundation, Azijatima iz Engleske, koji su spojili modernu glazbu sa svojim azijskim korjenima, te nam ponudili nešto vrlo svježe…

Asian Dub Foundation

Skupina mladih Azijata, okupljenih oko programa za muzičko obrazovanje njihove manjinske zajednice, Community Music, osnivaju ADF, u ranim devedesetima, i kako ne uspijevaju pronaći izdavača u Engleskoj, “bježe” preko Le Mansa, gdje kontinentalni Europljani po brzom postupku puše njihovu spiku, a oni čini mi se već ’95 izdaju svoj prvi LP, Facts and Fiction. Da nisam čuo ostale albume, rekao bi i za njega da je dobar, ali kako znam da mogu puno bolje, ovo možda i nije najbolji početak za istraživanje ADF-a, jer cijeli album karakterizira neka, pa pomalo dosadna melankolični dub s dodacima tehna. Kasnije su s tog prvijenca skinuli nekoliko pjesma (taa deem, rebel warrior..) koje su nanovo aranžirali i izdali na nadolazećim albumima, koje sada zvuče puno bolje. Godinu dvije kasnije izdaju za istog izdavača svoj drugi album, RAFI, a onda ih konačno zapažaju i engleski izdavači, te potpisuju za London Records za kojeg ’98 izdaju ušminkani RAFI, ovaj puta pod nazivom rafi’s revenge. Zašto ušminkan? Zato jer je malo bolje produkcija i dodano par remixeva i dvije live izvedbe. Potpuno nepotrebno osim u slučaju naslovnog hita koji je drmao dub scenom, Free Satpal Ram, koji govori o nepravedno zatvorenom novinaru, azijskog podrijetla. I remix mi je stvarno super. Što smo mi dobili rafi’s revengom? Pa odličan dub s elementima rocka, indijskim (valjda se to tak kaže) melodijama, umotanog u najmodernije dee-jayiranje i korištenje efekata, uz melodičan rap, tj. chant pjevača Deedera. Kako opisati tu kombinaciju? Vrlo teško. Ovo je album koji se stvarno isplati poslušati, da se barem upoznate s vrhom tog glazbenog pravca. ADF je otpočetka svoje karijere, kroz tekstove, ali i kroz akcije koje su poduzimali, pokazao da je jako socijalno angažiran bend i da njihove riječi drže vodu. S rafi’s reveng-a, izdojio bi iduće pjesme, ako vam se već ne da skidati/kupovati cijeli album; naxalite, charge, buzzin’, black white, free satpal ram… Jedina zamjerka, kao što sam već rekao je nepotrebno dodavanje remixeva, koji su dobri, ali meni su brzo dosadili.

Svoju još veću popularnost stekli su 2000. godine. Tada izdaju svoj treći “pravi” album, i nazivaju kao spomen na svoje početke, Community Music. S naslovnim hitovima real great britain, new way new life, collective mode, rebel warrior… ovaj album je možda samo za dlaku slabiji od prethodnika, ali je imao veću promociju u sklopu turneje jednih od najvećih, rage against the machine, kada su im ADF-ovci bili predgrupa. Zvukovi su se još malo modernizirali, a ovaj album krase i mnoga gostovanja, kako eminentnih, ali meni nažalost nepoznatih, azijskih glazbenika, tako i nekih drugih… Kao što nitko nije savršen, tako nije ni ovaj album, pa bi zamjerka bila to što sadrži nekoliko vrlo sličnih pjesama, po tematici, a i po izvedbi, pa se to sve moglo stopiti u jednu pjesmu i time napraviti jednu odličnu, ali neću sad tražiti dlaku u jajetu. Kako god, album koji isto tako treba poslušati, ako ništa drugo, onda da se upoznate sa stvarnošću kako je to biti Azijat u Engleskoj.

Napokon, 2003., izdaju i svoj zasad posljednji album, Enemy of the enemy. Promijenivši pjevača, Deeder je najme otišao iz benda da se može aktivnije posvetiti borbi za ljudska prava, promijenili su malo i glazbene navike. Kako je ADF uvijek više egzistirao više kao kolektiv, a manje kao klasični bend, tako su brzo našli zamjenu. Zapravo zamjene. Dvojcu mladića iz Community Music zajednice. No tu se negdje izgubio i onaj šarmantni chant Deedera a zamijenio ga je malo tvrđi rap, što se meni osobno nije toliko dopalo. Daleko da je album loš, napokon nije natrpan nepotrebnim stvarima pa ni ne traje predugo, ali jednostavno nešto fali. Mali pad forme nadam se. I iako ponovo ima zanimljiva gostovanja (neizbježni navigator, shined o’connor, ed o’brian-gitarist radioheada..) sve to nekako zvuči malo premlako i nedovoljno energično, iako daleko od toga da se i na ovaj album ne može s guštom zaplesati. Ja osobno, imao sam čast biti na njihova dva koncerta, onom zagrebačkom iz 2001. i onom rovinjskom iz 2003., te sam čak imao priliku i kratko razgovarati s gitaristom, Chandrasonicom. Juhu! Zbilja su super momci, a u živo zvuče još i bolje, te energičnije nego na albumima, mjestimično čak i punkerski. Ako tražite bend na koji možete kao na nekom hip-hop koncertu mahati rukama, skakati kao da ste na nekom rock koncertu ili jednostavno plesati kao da ste kod kuće, a da dok klimate glavom gore dolje, slušate socijalno osviještene riječi i da znate da je ono što vidite na pozornici nije nikakvo glumatanje, nego bend stvarno stoji iza svojih riječi, svakako provirite u ADF svijet. Izdali su još i live cd, s posljednje turneje, kao i dvd, ali mi se to nije dalo kupovati, iako su jedan od najboljih live bendova. Nije bilo novaca. I za kraj, zapamtite, “There is no such a thing as illigal immigrants, only illegal governments…”

 

Share this post
About The Author

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>