Bez opasnosti da vam pokvarim išta, mogu vam reći da se zaplet filma vrti oko Sama Flynna i njegove potrage za svojim davno izgubljenim ocem. U potrazi za svojim ocem, Sam završi u Mreži, virtualnom svijetu kojeg je njegov otac davno dizajnirao. Radnja je poprilično jednostavna i oslanja se na popularni original iz 1982., zvan TRON. Gledanje originala preporučujem jer će vam neke stvari biti jasnije, ali nije nužno.

Samu glumačku postavu uglavnom sačinjavaju zvijezde raznih serija koje rade prve korake u filmskoj branši, poput Olivie Wilde koju će mnogi prepoznati iz serije Dr. House, a koja glumi Quorru, virtualnu surogat kćer Kevina Flynna. Osim novih, mladih snaga, film se uvelike oslanja na dvije glavne uloge, oca i sina koje glume Jeff Bridges i Garret Hedlund. Dok Garretov lik (Sam Flynn, sin) nema neku dubinu i ne oduševljava previše (osim pokoju tinejdžerku), Jeff Bridges (Kevin Flynn, otac) nosi cijeli film sa svojim likom idealističnog i mudrog hippie oca koji sanja bolji svijet za svog sina i čovječanstvo. Ne mogu ne prokomentirati hrvatski prijevod nekih njegovih (hippie) izraza koji su dodatno začinili iskustvo filma. Totalna superiška!

I dok je radnja ok, a glumci jako dobri, ovaj film zapravo nose glazba i efekti koji su nevjerojatni. Svijet TRONa koji je stvoren za potrebe ovog filma ostavlja bez daha. Iskreno, prvi put sam požalio što ne gledam film u 3Du. Koliko se truda uložilo u stvaranja virtualnog svijeta TRONa postaje jasno kada pročitate podatak da se cijeli film snimao 64 dana, ali da se na post produkciju zbog specijalnih efekata potrošilo 68 tjedana.

Glazbu, koja mi je osobno najdraži dio filma, su smislili poznati francuski elektro dvojac Daft Punk koji se i u jednoj sceni pojavljuju u filmu za futurističkim DJ pultom. Soundtrack se najbolje može opisati kao mješavina orkestralne i elektronske glazbe za čije je potrebe snimanja u Londonu bio angažiran orkestar s 85 instrumenata. Zbog svih nabrojanih razloga, posjetite vama najbliže kino i pogledajte TRON Legacy. Radi se o rijetkom audio vizualnom slatkišu i bila bi prava šteta ga ne pogledati na velikom platnu. Pozdrav svim korisnicima!

Imdb link.  Daft Punk Derezzed.

Jedan od najosobnijih filmova braće Coen i suvremeno remek-djelo sedme umjetnosti film ˝Barton Fink¨ je prvo ostvarenje koje je na Canneskom festivlu dobilo čak tri glavne nagrade ( Zlatne palme za najbolji film, glumca i režiju). Tada je sve iznenadila takva pristranost žirija, ali ona je bila sasvim zaslužena jer i nakon skoro 14 godina veličina i kvaliteta tog filma nimalo ne blijedi…

John Torturro je Barton Fink, uspješni njujorški pisac kazališnih komada koji nakon zadnjeg uspjeha prihvati ponudu iz Hollywooda da piše scenarij za film i krene prema tvornici snova. Međutim, nakon što se smjesti u ne baš najbolji Los Angeleski hotel stvari počinju ići naopako. Jer Barton nikako da krene sa pisanjem scenarija, nigdje ne pronalazi inspiraciju. Jedina naoko dobra stavr je poznanstvo sa susjedom Charlijem (Goodman) koji se naizgled čini dobročudnim, no Barton i za njega otkrije da je poremećeni psihopat…

Kao što sam već spomenuo ovo je vjerojatno najosobniji film braće Coen, jer lik Bartona Finka je svojevrsni alter ego samog Ethana Coena, koji je imao sličnih problema pri pisanju scenarija za film ¨Millerovo raskrižje˝. Dok smo mi dobili jedno vrhunsko ostvarenje i satiričan i crnohumorni pogled na pojedinca izgubljenog u društvu. Barton nikako da se uklopi u okolinu, nikako da se nađe ni u svom poslu, a kulminacija svega je i borba sa vlastitim duhovima u glavi i oko sebe. S obzirom na jedno začuđujuće (bar meni) hladno primanje ovog filma među ljudima s kojima sam ga imao prilike gledati, odlučio sam se napisati njegovu recenziju iako je već taj film nekoliko mjeseci u videotekama (dobar potez). Također sam odlučio u nekoliko slijedećih recenzija, iako neće možda biti jedna za drugom, recenzirati par kultnih filmskih klasika, a koji su dostupni u videoteci na DVD-u, jer sam općeg dojma da ti filmovi nisu toliko loše prihvaćeni koliko ciljana publika (mislim na čitatelje spreha.net) nije informirana o njihovom postojanju. Tako za sve one željne odmora od vratolomija Michaela Baya, Stephena Sommersa i sličnih bit će par poslastica. A možete početi sa Bartonom Finkom.

Kada promatamo zlatno razdoblje talijanskog filma koje je iznjedrilo nekoliko veličanstvenih filmova koje su podarili najplodniji autori (Rossellini, Fellini, Visconti, Antonioni…), nekako jedan naslov iskače sa svojom toplinom, veseljem i veličanjem života. To je Fellinijev ¨Amarcord¨, film koji je nastao kao njegova oda ljubavi prema životu, Italiji, filmu, a pogotovo kao posveta svojem rodnom gradu, Riminiju.

Radnja filma odvija se u predrevolucionarno doba, u jednom malom talijanskom gradu, upravo po dolasku Mussolinija na vlast. Osim slavljenog Ducea (iako ne baš od svih), pažnju muškaraca u gradu plijeni zanosna Gradisca (vrhunska uloga Magali Noel). Mladići na vrhuncu puberteta osim nje, mašatju o prsatoj prodavačici te čine razne nestašluke u školi. Tu je još i ludi stric koji se penje na drvo i zahtjeva ženu te još niz scena koje se urezuju u pamćenje, ali i u filmsku povijest.

Iako je ¨La Strada¨ (Ulica) Fellinijev najpoznatiji film, za ¨Amarcord¨ možemo reći da je najobožavaniji. Jednostavno prekrasan prikaz jednog običnog života u jednog prekrasnom gradu gdje svi sve poznaju i gdje se sve zna, Fellini je snimio s toliko ljubavi da je očito da je riječ o posveti svojem rodnom gradu Riminiju. Ono što oduševljava je njegov stil, lakoća kojom nam likovi postaju dragi, iako nisu uvijek karakterno takvi. Tako primjerice mrzovoljni otac ili lokalna prostitutka u Fellinijevoj karakterizaciji postaju nam jednako bliski kao primjerice i dobroćudni mladić željan prvog seksualnog iskustva. A pohvalu treba dati i domaćim distributerima koji su omogućili da ovo remek-djelo možemo gledati na DVD-formatu, remek-djelo koje i nakon više od 30 godina ne blijedi. Valja spomenuti da je ¨Amarcord¨ dobitnik i Oscara za najbolji strani film, a Fellini je od Akademije 1993. primio i počasnog Oscara za cjelokupni rad u filmskoj umjetnosti. Iste godine veliki talijan umire, ali ono što je ostavio za sobom neće nikada.

Vrhunski redatelj plus vrhunski glumci plus poznata priča, sve to rezultira i odličnim filmom. Za sve one koji ne znaju ¨Bliski odnosi¨ su adaptacija poznate kazališne predstave. Isto tako ne upućenim gledateljima, popis glumaca i sam filmski plakat mogu probuditi pretpostavku da se radi o još jednom uglađenom filmu o muško-ženskim odnosima. No, to je kriva pretpostavka jer ¨Bliski odnosi¨ su mnogo izravniji, beskompromisniji i siroviji od većine naslova koji su nam stigli u posljednje vrijeme…

Dan (Law) je pisac osmrtnica u Londonu koji jedan dan spasi ozlijeđenu Alice (Portman) te ju odvede u bolnicu. Oni se zaljube i počnu živjet zajedno. Sve je idilično do dana kada se Dan zaljubi u fotografkinju Annu (Roberts). No, ona ga odbije, a Dan joj sasvim slučajno namjesti Larrya (Owen). Obje veze su neko vrijeme u dobrom stanju, no nakon što Dan i Anna se počinju viđat sve postaje drugačije. A ni Alice ni Larry im na kraju ne ostaju dužni…

Najviše pohvala Nicholsovom filmu je stizalo na račun glumaca, pogotovo na Natalie Portman te još više na račun Clivea Owena. Dosad najpoznatiji po ulozi kralja Arthura, Owen je uistinu odigrao vrhunsku rolu, te zasjenio mnogo zvučnije kolege. A i njegova uloga dermatologa je najzanimljivija, jer tom doktoru nije stran ni seks preko interneta, kao ni odlazak striptizetama ni kurvama. Zlatni globus je sasvim zaslužen, a ni Oscar koji mu se smiješi ako ga dobije neće otići u krive ruke. Uglavnom, glavni četverac djeluje izvrsno, riječ je o (skoro pa) običnim ljudima u pomalo neobičnim vezama. Vezama, koje kriju tajne i laži, a istina je negdje u sredini. No, tko zna, možda se istina i ne mora uvijek saznati, jer kako kaže jedan od likova u filmu; ¨Cijeli svijet je sagrađen na lažima…¨

Veliki britanski redatelj Mike Leigh vratio nam se sa još jednom dramom o ljudskim sudbinama, po kakvima je i postao poznat. Ovoga puta u centru pažnje je problem pobačaja u Engleskoj 50-ih godina prošlog stoljeća. Iako nam je ponovno ponudio vrhunski režiranu i odglumljenu dramu, filmu kao da nedostaje trunka soli za pravo filmsko uživanje…

Vera Drake je kućanica i čistačica tuđih stanova koja naoko ima miran i sretan život. Ima muža kojeg voli, dvoje djece s kojima je u izvrsnim odnosima, te je svi susjedi i prijatelji vole. No, Vera ima i jedan drugi posao. U slobodno vrijeme pomaže mladim djevojkama koje su u neželjenoj trudnoći da pobace. No, nakon što jedan od obavljenih poslova ne prođe baš onako kako je zamislila, policija pokrene istragu. Vera je otkrivena, a posljedice koje slijede dovode do potpune promjene u njenom životu…

¨Vera Drake¨ je pozornost privukao nakon što je na festivalu u Veneciji dobio nagrade za najbolji film i glumicu. Imelda Staunton i Mike Leigh su nominirani i za Oscara, a te nominacije su i zaslužene. Imelda sjajno tumači ulogu dobroćudne domaćice, a Leigh standardno dobro režira. Ono što je za pohvalu je Leighova sposobnost vrhunske karakterizacije sporednih likova. Tako osim Vere upoznajemo i njenog muža, djecu, rodbinu i susjeda. No, oni su prikazani sa takvom lakoćom da nas nimalo ne zamaraju već nas još više intrigiraju i uvlače u priču. Na jedan tako ozbiljan problem kao što je pobačaj Leigh nam ni ne pokušava dati odgovore već sipa argumente za i protiv, pustivši gledatelja da sam prosuđuje. Na kraju dobili smo više nego solidnu dramu, ali kao da smo od Leigha (iako je to možda pretenciozno) očekivali i više.

Priča je jednostavna i formula je poznata. Prije pet godina film¨Dozvola za brak¨ je pomalo neočekivano postala veliki hit, pa se sada okupila ponovno ista ekipa, pojačana sa još dvije velike zvijezde (Hoffman i Streisand kao roditelji Focker). Redatelj je isti, priča je ista, a uspjeh na kino blagajnama još veći. Naime, ¨Dozvola za Fockere¨ je najgledaniji film dosadašnjeg dijela godine u svijetu sa zaradom od skoro 300 milijuna dolara. Uz to, što je također važno film uspijeva zabaviti i nasmijati publiku….

Nakon što je Gaylord Greg Focker (savršeno ukočeni Ben Stiller) u prvom djelu zajedno sa svojom zaručnicom Pam Byrnes dobio dopuštenje njezinog ultra-starodmodnog i ultra-sumnjičavog oca Jacka za vjenčanje, problemi se vraćaju. Naime, Greg i Pam zajedno sa njenim roditeljima i malim unučićem Jackom putuju na Floridu da bi upoznali Gregove roditelje. A pošto su Benard i njegova Roz čiste suprotnosti Jacku i Dini, neće sve proći baš kako se planiralo. A tu su još i mačak i pas….

Prije svega De Niro je opet fantastičan. Njegovo lice i pokreti kao da mu je konstantno loše (a vjerojatno i je) sami od sebe izazivaju smijeh kod publike. Dustin Hoffman mu također dobro parira kao ludi tata, a i povratnica Barbra Streisand kao mama-profić za seksualnost starijih parova. Upravo razgovori i neugodnosti roditelja najbolji su dijelovi filma. Ipak, ne treba ići predaleko u pohvalama filma jer ima tu praznog hoda, ali na to smo već navikli u komedijama. Također, kraj je nepotrebno predugačak pa se u nekim trenucima gubi glavan nit filma. Sve u svemu, nije film koji ćete predugo pamtiti, ali ćete se sasvim sigurno dovoljno zabaviti uz njega.

Gore naslovljeni film, proizašao iz kanadsko-francuske produkcije je svoje najveće trenutke imao otprilike točno prije godinu dana. Naime, upravo tada je osvojio najvažnije kategorije nagrade Cesar, koju dodjeljuje Francuska akademija za film, a nešto kasnije se okitio i Oscarom za najbolji film sa neengleskog govornog područja. Sve to je odaslalo film u najdalje kuteve svijeta s ciljem da svojom toplinom i ozračjem osvoji publiku….

Remy je teško bolesni pedesetogodišnjak koji provodi zadnje trenutke života. Kraj njegova bolničkog kreveta nalazi se jedino supruga Louise, koja nagovori sina Sebastiena, koji inače živi i radi u Londonu, da provede posljednje dane svoga oca uz njega. Otac i sin inače nisu u baš dobrim odnosima. Međutim, kada vidi svog umirućeg oca Sebastien je spreman učiniti sve kako bi očevi posljednji dani prošli u što ljepšem ozračju, pa osim što mu sam nađe sobu, pobrine se da bivši Remyevi prijatelji, ljubavnice, studenti budu uz oca i da se svi prisjete lijepih trenutaka iz života….

Jedna vrlo topla i lijepa priča, pa iako se sve događa zbog smrti glavnog lika, film odiše toplinom, vedrinom i ljepotom života. Jer, iako je Remy kroz život radio stvari zbog kojih ne bi baš trebao biti ponosan (stalno varao ženu, imao afere s studenticama, pušio travu…) on zbog ničega ne žali i upravo to ga približava svom naoko različitom sinu. Iskrenost je najvažnija, ma kakva god istina bila i kakve god različitosti bile. Zbog toga su sa Remyem smrt dočekali i bivša žena i bivše ljubavnice i sin, pa i kćer negdje tamo na Tihom Oceanu. Kad bi se moglo birati, to je smrt kakvu bi misli, svatko od nas izabrao.

Volite li vino, volite li film, volite li smijeh, volite li život? Ako je na ta pitanja odgovor da obavezno se zaputite u kino i pogledajte ¨Stranputicu¨. Novi film darovitog Alexandera Paynea (About Schmidt) na raznim dodjelama nagrada dobiva sama priznanja i uvjerili smo se da je to sasvim zasluženo. Jer svojom atmosferom, pričom i vrhunskim glumačkim izvedbama jednostavno vas uvlači u priču i drži tako do odjavne špice filma….

Miles (Giamatti) i Jack (Haden Church) su dvojica prijatelja koja su se zaputila u Kaliforniju kako bi proslavili i zabavili se zadnji tjedan prije Jackovog vjenčanja. No, ne ide im sve baš po planu. Jer Miles, kušač vina koji otkako se razveo, jednostavno ne pronalazi ništa u životu u čemu bi bio uspješan želi provesti tjedan uz vino i golf, dok Jack, (ne)uspješni glumac na pameti ima samo to da spava sa što više žena prije vjenčanja. A na putu će biti i vina i žena i još mnogo toga….

Još prije snimanja filma ¨About Schmidt¨ redatelj Alexender Payne je imao želju snimiti ovaj film i kako kaže jedva je čekao da se to dogodi. Nakon gledanja filma može se zaključiti kako su osim Paynea u njegovu stvaranju uživali i svi glumci. Naime, Paul Giamatti i Thomas Haden Church ponudili su apsolutno briljantne uloge. Dok je Giamatti već dokazani karakterni glumac (vidi pod ¨Američki san¨i ¨Pričam ti priču¨), Haden Church je bio potpuna nepoznanica i njegova uloga je pravo iznenađenje. Iako u svojoj priči i izvedbi i poruci ne donosi ništa novo u svijet filma ¨Stranputica¨ jednostavno oduševljava atmosferom i izvedbom. Zato ću se za kraj poslužiti citatom jednog filmskog časopisa: ¨Ovaj film naprosto morate vidjeti, izvanredan je.¨

Izrazito potresan, na trenutke mučan i teško probavljiv film švedskog prvaka Lukasa Moodyssona stavlja nas na kušnju da sami malo porazmislimo o svijetu oko sebe i o vlastitim životima. Stavljajući u središte priče djevojku napuštenu od svih Moodysson nam objašnjava okrutnost svijeta, borbu za preživljavanjem i sve bolesti današnjeg društva…

Ljilja (briljantna Oksana Akinsjina) je šesnaestogodišnja djevojka koja nakon što je napusti majka, a nešto kasnije i teta koja se trebala o njoj brinuti ne nalazi izlaz u životu. Provodeći dane sa Volodjom, svojim jedinim prijateljem smišlja načine kako preživjeti. A kao što na karaju vidimo načina nema. Živi u gradu ničega gdje više ljudi živi na ulici nego u stanovima, prijatelji su je ostavili, a novca nema. Nakon što upozna naoko dobroćudnog Andreja, stvari se naizgled mijenjaju, no samo naizgled, jer Ljilja uskoro postane žrtvom trgovine ljudima…

Kako naći svijetlo gdje je potpuni mrak? Još jedna vrhunska europska drama na najiskreniji, ali i na najbolniji način progovara o stvarnim problemima današnjice. Problem prostitucije, trgovine ljudima, ali prije svega neimaštine i ne brige društva koji na kraju dovode do svega toga. Iako je poruka da samoubojstvo nije odgovor, kao što Ljilja saznaje kad joj u snove dolazi jedini prijatelj koji se također ostavljen od svih ubio tabletama, ona ne pronalazi drugo rješenje i uz zvuke ¨gorućeg srca¨ Rammsteina, pridružuje se svom prijatelju na košarci, gdje mogu zabiti i više koševa od Jordana, gdje mogu sve što žele. Pogledajte film ¨Ljilja za uvijek¨ i shvatite koliko vam je ustvari život lijep.

Pomalo neočekivano (zbog favoriziranja ¨Avijatičara¨) apsolutni pobjednik ovogodišnje dodjele Oscara je Eatswoodova ¨Djevojka od milijun dolara¨. Međutim, nakon što pogledate film shvatit ćete da akademija ovaj puta zaslužuje da joj se skine šešir do poda. Fantastična drama, sa snažnom pričom, sa vrhunskim izvedbama jednostavno vas drži, vuče, udara i na kraju nokautira poput najboljeg boksača…

Maggie Fitzgerald je siromašna djevojka u ranim tridesetima koja radi kao konobarica u restoranu. Ona ima san postati boksačica i spremna je sve učiniti da nagovori poznatog boksačkog trenera Frankieja da ju počne trenirati. Frankie isprva niti ne pomišlja na tako nešto, jer ¨on ne trenira djevojke¨, no s vremenom uz savjet svog prijatelja i bivšeg učenika Eddiea ipak odlučuje preuzeti Maggie. Njihov odnos postaje sve prisniji, Maggie sve bolje trenira i boksa i uskoro dobije priliku boriti se za titulu…

Sa vlastitom izrekom ¨tough ain’t enough¨, Eastwood kao da nam poručuje kako treba gledati njegov film. Kompleksnost priče kreće od borbe Frankieja koji dane provodi čitajući knjige na umrlim jezicima, odlazi na mise i noću se moli, želeći oprostiti sebi i tražeći iskupljenje što njegova kćer ne želi pričati s njim pa ni čitati njegova pisma. Već sav razočaran svim oko sebe u Maggie pronalazi i želju za životom i zamjenu za kćer. Tako u jednom trenutku Maggie ga pita: ¨Hoćeš li me ostaviti?¨, na što Frankie odgovara:¨Nikad.¨, želeći ispraviti greške iz prošlosti. S druge strane Maggie je željna uspjeha i barem jednog trenutka slave do koje ju jedino Frankie može dovesti. Trojac glavnih likova zaključuje Eddie koji je svoju želju za slavom platio sa jednim izgubljenim okom, a u filmu se pojavljuje i u ulozi naratora… Ono što već postaje obilježje Eastwoodovih filmova su vrhunska glumačka ostvarenja. Briljantni trojac vam puža dodatno zadovoljstvo, kao i Clintovo umijeće režiranja, pogotovo kadrovi u dvorani. Mračni kadrovi iz kojih isprva jedino svjetlo proizlazi iz Maggie, a kasnije je mrak potpun… Na kraju napokon mogu reći da je Akademija imala pravo, ¨Djevojka od milijun dolara¨ je uistinu najbolji film godine.