Ako ćemo ugrubo pogledati današnju scenu, znači mainstream, kojem su i rage against the machine nekad pripadali, ovo je otprilike ono što ćemo vidjeti. Hrpa iznimno netalentiranih zabavaljača u obliku raznoraznih pop zvijezdica, boy i girl bendova, koji ne samo da ne znaju svirati ni jedan instrument ili pisati pjesme, nego im drugi govore, primjerice, što da obuku na sebe kako bi bili u trendu. Ili u čemu već žele biti. A s druge strane hrpa isitih takvih zabavljača samo s gitarama u rukama, ali jakom podrškom izdavačke kuće koja ih onda pretvara u svoj igračke, određujući kako će izgledati, koje pjesme mogu proći, a koje ne. Kao alternativa tome, može se pronaći bendove ili solo izvođače koju su dobri, nisu samo došli lovu pokupiti, trude se, ali mahom nemaju nikakve veće incijative da svojim utjecajem ili novcem pomognu uvjetovati društvenu promjenu. I je, skupe se oni u neki Band Aid, i je, ima bendova kojima je isto jako stalo i javno istupaju (o njima kasnije) ili su javno istupali (the clash mi pada na pamet prvi), ali kad bi skupili sve što su drugi bendovi radili, pa gotovo kroz cijelokupnu povijest rock muzike (ili bilo koje druge) 20. tog stoljeća i usporedili to s radom rage against the machina… Nitko nikada ni blizu. Stotine prosvijeda. Stotine humanitarnih i inih akcija. Sviranje pred Wall Streetom pa ih policija odvodi sve u pritvor. Stajanje goli na pozornici kao prosvjed protiv cenzure i za slobodu govora. I još puno puno… Pomaganje Zapatistima u Mexicu, borba za oslobođenje Mumie Abu Jamala, izravno sučeljavanje s političarima preko svog radia koji su pokrenuli, borba za prava žena… Lista je podugačka. Ignoriranje djela i rada rage against the machine-a (ili drugi ljudi koji su imali slično ili isto djelovanje) je ignoriranje stvarnog stanja i događaja u svijetu, a ne slaganje s njihovim idejama i stavovima je znak da imate ozbiljnih problema sa svojom solidarnošću spram nepravedno potlačenih i izrabljivanih. I trebali bi ste se, barem zapitati o nekim stvarima.

Muzika? Jedan od najboljih i najkreativnijih gitarista današnjice, Tom Morello, jedan od najboljih ritam i bass sekcija, Brad Wilk na bubnjevima i Timmy Commerford na bassu, te neponovljivi Zack de la Rocha na vokalnim dionicama spojenih s genijalnim tekstovima, a sve skupa pretočeno u najbolji rap-rock koji ste ikad čuli. A na pozornici eksplozija emocija, istovremene ljutnje na krivce i ljubavi spram onih koji trpe nasilje. I ne, ne želim izdvajati neki album, pa čak ni pjesmu. Možda vam se muzika i ne svidi, ali ako vam se ne svidi sve ostalo oko benda, onda samo pogledajte u sebe i vidjet ćete zašto još uvijek postoje tolika sranja na ovom svijetu. Sve ostalo je, stvar osobne kulture i želje da se svijet promjeni na bolje. Bend se raspao 2001. godine pod još nepoznatim okolnostima, ali to nimalo ne umanjuje njihov rad. Jer kako bi Zack rekao; “You can kill a revolutionary, but you can’t kill the revolution!”

Album bi trebao u narednih 14 dana izaći svuda u svijetu. Mislim da je prvi službeni izlazak u Kanadi 29.8.2006., a u Hrvatsku stiže ubrzo poslije po mojim procjenama. Imam ga punih 48 sati i ne odvajam se od njega. Album je potpuno u stilu Maidena i nimalo ne kaska za ostatkom njihovih djela, dapače.

Album otvaraju s vrlo energičnom i zaraznom pjesmom “Different World” koja bi po mojem mišljenju bila odličan izbor za drugi single s tog albuma. Pjesma je prilično žestoka i ima zbilja nevjerojatno zaraznu melodiju i riffove. Inače za sve vas koji nisu upoznati s time, prvi single je “The Reincarnation of Benjamin Breeg”. Pjesma koja je izvrsna no Maideni su postavili svojim prijašnjim djelima malo viši standard pa stoga moram reći neprikladan prvi single. Tim izborom mislim nitko nije iznenađen jer su i na prošlom albumu izdali upravo neku prosječnu pjesmu i time spustili očekivanja publike no kada je cijeli album izašao svi smo shvatili da je album fenomenalan. Tu naravno govorim o albumu “Dance of Death”.

Ono što album čini posebnim je da na njemu apsolutne ne postoje pjesme koje su tu samo da ispune album već su sve zbilja dobre i nikada nećete imati potrebu preskakati pjesme dok preslušavate album. Također činjenica koja toj tvrdnji ide jako u korist je da će vam biti izrazito teško odrediti nekoliko najdražih pjesama.

Druga stvar na albumu je “These Colours Don’t Run”. Pjesma je u pravom Maiden stilu. Uglazbljeni ep ispunjen odličnim zvucima gitare i bubnjeva.

Što se tiče vokalne izvedbe Bruce je kao i obično prilično briljantan, no prva sposobnosti pokazuje u pjesmi “Out Of The Shadows” gdje nam zbilja pokazuje što on još uvijek može. Kažem još uvijek jer ipak on više nije baš mlad .

“For The Greater Good Of God” je možda moja najdraža stvar na albumu. Pjesma se polagano razvija iz lagane melodije i prvih nekoliko lakših strofa ponovno u energičnu pjesmu koja kulminira s ponovno izvrsnim refrenom koji okrunjuje cijelu pjesmu.

Da ne duljim mislim da je ovo izvrstan uradak ovih velikana heavy metala, ali i glazbene scene uopće. Definitivno preporučam i od mene dobiva pet zvjezdica. Za sve fanove Iron Maidena, i heavy metala uopće, ovo je “must have”.

Album privijenac, zvan “Is this it” izdan, čini mi se 2001. godine, s hit singlom “Last Nite” bio je taj. Ne loš albumčić. Furka na kao neki retro rock s emotivnim (čitaj; srcedrapajućim) tekstovima u ogromnim količinama, te sve to pretvoreno u dovoljno dobru buku da se na nju može zaplesati. Prodan u dovoljnom broju primjeraka i puštan isto toliko da bi svi čuli taj single. Nađe se tu još dobrih pjesama, (new york city cops, trying your luck, someday..) i zapravo album mi i nema neku lošu točku (dobro, ponekad me malo vokal živcira, ali naviknuo sam se… ). Nema ni pjesmu koju preskačem ili nešto slično. Fino to teče. Ali, nema mi ni neku ubitačno dobru.

Album drugijenac. Željno očekivan, imenom “Room on fire” izdan 2003. godine. Hit sniglić, “12:51”. Da, fora se zove i fora je pjesmuljak. Revolucionarno nije, a niti velika promjena na prvi album. Ali, vokal je bolji. Meni barem. Ima još dobrih stvari (automatic stop, i can’t win, reptilia…). Uostalom, kao i prvi, nema baš neku kritičnu točku. Možda malo mekši i melodičniji nego prvi. Poslušajte, neće vam škoditi. Malo razdrmajte te svoje kosti i mišiće. Možda dobijete inspiraciju i za nešto više. Garantiram da ćete pronaći barem poneku pjesmicu koja će vam se svidjeti. Probajte kako zvuči taj rock, gotovo bi se usudio reći, običan rock u novom tisućljeću. Ne grizu. Nisu strašni. Imaju emotivne probleme, kao i svi. Možda i veće nego neki od nas. Kažu da nikad nisu željeli postati slavni. Mislim, da sve u svemu, nisu loši momci. I za kraj, je li ta slava zaslužena? Hm, meni nisu ni do koljena jednom Franz Ferdinandu. No s druge strane, izgleda da su to i ostali skužili pa je pravda zadovoljena. Kad izdaju i treći album, probati ću ga nabaviti, ali neće mi toliko nedostajati da bi ga kupio odmah prvi dan kad ga izdaju.

Zabavniji od najzabavnijeg vica na svijetu. Plesniji od najboljeg disca na svijetu. Neki ih zato i zovu disco-rock. Meni žarnovi i podvrste ništa ne znače. Ili si dobar ili nisi. A oni su više nego dobri. Jedan album iz 2004. Istoimeni. Rade drugi. Oblizujem prste…

Album se otvara laganom akustičnom gitarom i glasom Alexa Kapranosa. To će vas lako zavarati, ali nakon 40-tak sekundi, pjesma se pretvara u pravu rock eksploziju, gdje sve pršti od energije i jednostavno poželite zaplesati na to. Hitovi kao Take me out, Dark of the matinee, michael, darst of pleasure, this fffire… ali, zapravo da su uzeli bilo koju od 11 pjesama s albuma, mogli su je staviti kao singlicu. I bila bi hit. Album jednostavno ide i ne staje od prve do zadnje sekunde. Nema razloga da se pjesme preskaču. Sve štima. Sve je tu. Ja sam čak skinio i neke b-strane s neta. Dodatni izvor veselju. I tamo sve štima i točno se vidi da je bendu stalo da svaka pjesma bude dobra i da nema onih koje samo popunjavaju broj. A i smiješno ih je čuti dok pjevaju na njemačkom. Haha. Nemaju problema s drogama. Barem za sad. Ne razbijaju hotelske sobe. Ne tuku svoje žene. Ako ih imaju, iako su nevjerojatno ružni. Dosta vam je rockera, grungera, nu i inih metalaca koji pjevaju kako je svijet u kurcu i kao su i oni sami u dubokoj boli?? Ljudi, poslušajte Franz Ferdinand i svijet će vam biti ljepši. Barem bi trebao.

Tako treba zvučati rock da se mene kontaktira prije izadavanja svakog rock cd-a. Da me netko pita; “ej, imaš neki dobar novi album za preporučiti?” ne bi se dvoumio ni sekunde. Sviđaju se i mojoj sestri. Prav-zaprav, mislim da se jedino neće svidjeti nadrkanim metalcima ili zadrtim hip-hoperima…Ili ćete baš biti iznimka. Svi ostali koji imate imalo smisla za humor, ritam, ples, melodičnost, ljubav ili jednostavno uživanje u životu.. Probajte. A opet ima i nešto mračno i zanimljivo u njima. Gotovo mistično. U pravim omjerima. Požurite i nabavite ove junake. Tko zna kada će biti napravljeno nešto slično. I kako će uopće zvučati drugi album. Ja za prvi dajem ruku u vatru… i kao što pjevač kaže; flertanje i zavođenje je mnogo zanimljivije od same ejakulacije. Dopustite im da vas zavedu. Mene već jesu… Hvala.

Ocjena bi bila skoro odličan. Samo zato jer bi želio da je album duži (traje nešto manje od 40 minuta) i zato jer postoje petorica momaka iz oxforda, o kojima ću nešto kasnije… Uživajte.

Iako vrlo dobar rock album, sa singlovima poput nancy boy, 36 degrees, teenage angst ipak se ne bi vinuo u neke visine da se nije svidio Davidu Bowie-u, koji im je gostovao na jednoj pjesmi, a i kasnije pomogao u karijeri. Bend vam se neće svidjeti iz dva razolga; ako ste homofob (pjevač je biseksualac koji se voli šminkati,a i droge mu nisu bile strane, a basist je homoseksualac) i ako vam se ne sviđa glas pjevača. Na ranijim albumima ponekad zbilja zvuči kao žena. Meni ne smeta ni jedno ni drugo, ljudi, pa živimo u 21. stoljeću! Još jedna zanimljivost. Pjevač je pola škot, pola amerikanac, a bubnjar je šveđanin, a upoznali su se u luxemburgu, na studiju. Anyway, sad malo o samoj glazbi.

Placebo – Placebo. Prvi album, iz ’96, čisti rock prožet emocijama i problemima, a ponegdje zvuči i kao punk rock. Melodičan, a opet pomalo sirov. Neki ga uspoređuju s Nirvanom, ali Placebo zvuči puno uhu ugodnije, a glas pjevača puno milozvučnije, nego skureni glas Kurta. Nakon prvog albuma mjenjaju bubnjara. Stari se zvao Robert Schultzberg.

Without you i’m nothing. 1998. Drugi album sa singlovima; pure morning, you don’t care about us, every you every me… Meni osobno najdraži. Puno više produkcije,a nešto manje rock energije. Na ovom albumu se dečki igraju s razno raznim efektima, te album ima i sporih i brzih i tužnih i energičih pjesama, ali zadržavaju svoj prepoznatljivi zvuk. Brian je prestao mutirati i ima malo dublji glas. To će se još popraviti na idućim uradcima. Ali, svakako album koji vrijedi preslušati, ako vas zanima kako zvuči bolja strana brit-rocka.

Black market music. 2000. Njihov najpoznatiji album s udarnim hit singlom slave to the wage (uz special k, black eyed, taste in men), meni je ujedno i najslabiji. Kao da im je malo ponestalo ideja. Pola albuma zvuči super, dok je druga polovica puno slabija. Malo su se pogubili na nekim pjesmama s tom produkcijom, pa zvuči na djelovima kao da su tu neke pjesme samo da bi popunile broj. Ali, svejedno, neloš album.

Sleeping with ghosts. 2003. opet se popravljaju te album ponovo ima noviteta, a i pjesme su bolje nego na predhodniku. Album nastaje u razdoblju američke invazije na Irak, pa cijeli album ima i jednu političku crtu, što je mali odmak od prijašnjih radova, kada su pjesme uglavnom baziraju na pjevačevim razriješavanjima emocionalne situacije. Singlovi su bitter end, special need, this picture…

Once more with feeling. 2004. Best of komplicija s dodatnim cd-om na kojem se nalazi 10 remixanih singlova. Taj dodatni cd je super, puno elektronike i zapravo, ovako bi remixevi trebali zvučati, ima tu i tehna, drum’n'bass-a, a i svega drugoga. Na prvom cd-u je suradnja s Davidom Bowie-om, promjenjene verzije every you every me i english summer rain, singl protege moi, prije izdan samo za francusko tržište a i otpjevan je na francuskom, te dvije nove vrlo dobre pjesme; ”i do” i ”20 years”. Eto, tu imate sve na jednom mjestu i ovo je dobar cd za otkrivanje placeba, ako još niste upoznati s njihovim radom.

Ako želite britanski rock bend, koji se ne boji igrati s elektronikom, a opet zadržavaju i punk-rock crtu, ako vam je dosta pjevača koji samo vrište u mikrofon i poslušali bi i nešto melodično, iskreno, emotivno a ne ljigavo, Placebo je bend za vas.

Mogu reći, u početku nisu napravili puno. Izdaju prvi dvostruki single ili ep “screaming life/fopp”, kojeg karakterizira neki šatro melodični metal zvuk i koji je zapravo loš. Vrlo. Nakon njega izdaju i prvi pravi album ultramega ok, na kojem se stvari malo poboljšavaju, ali i dalje mi se njihov zvuk ne sviđa. Osim pjesme “nazi driver” No, daleko od toga da su oni bili nepopularni u tom razdoblju kasnih osamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Bend je imao sjedište u Seattle-u, gdje tamo raste nova scena, grunge, riječ najprije skovana da bi izdavačke kuću prodale klincima muda pod bubrege, a kasnije su horde deprimiranih klinaca tvrdile da su oni grungeri. Uspjeli su i Soundgarden ugurati u grunge, ponajprije jer su bili u prijeteljskim odnosima i imali suradnju s ostalim bendovima s te scene, a ponajmanje zbog same glazbe. Bilo kako bilo, prije ključne 1991. izdali su još jedan album, “louder than love”, koji se btw trebao zvati “louder than fuck”, ali izdvačka kuća nije dozvolila. S njim su postigli znatan uspjeh kod publike s hitovima poput “hands all over” ili “get on the snake”, ali ne i kod mene.

Dakle, godina je 1991. Soundgarden izdaje album pod imenom “badmotorfinger”. Pravo malo mračno, mistično, na trenutke i psihodelično rock remek djelo. I neka mi netko sad objasni kakva je točno veza između primjerice psihodelične pjesme poput “jesus chirst pose” i punk-rock pizdarijice zvane “smells like teen spirit”? Ili bilo koje druge s bilo kojom drugom ova dva benda. Nema je, braćo i sestre, osim ako ne mislite da je dovoljno da su dva benda iz istog grada pa da imaju i isti glazbeni pravac. Soundgarden je tehnički i svirački gledano bio puno nadmoćniji od svih ostalih iz te popularne grunge ekipe (nirvana, pearl jam, alice in chains, mudhoney…). A takav je i ovaj album. Odlično i kreativno odsviran, nije predug, a ni prekratak, ne rade se pjesme na shemu kitica-refren-kitica-refren-solaža-refren, nego na trenutke se izgubite u nekim pjesmama. Chris Cornell vokalno briljira, te će i danas mnogima ostati misterija kako je otpjevao neke stvari, a cijeli album ima psihodeličnu crtu zbog gitarskog umijeća Kim Thayila. Tekstova zbilja ima svakakvih, ali uglavnom zanimljivih, pomalo mističnih, koji će vam dati malo i razmišljati. Možda i njihov najbolji album.

A zašto možda? Zato jer su 1994. izdali “superunknown”. Ovaj je nešto duži i ima više pjesama, a samim time postoji i mogućnost da vas lakše umori. Ipak, nešto mekši i melodičniji od prethodnika, imao je odličnu prođu kod publike, a noseći single albuma, “black hole sun” za koji je spot napravio redatelj David Lynch, je i dan danas najpuštaniji spot na britanskom mtv-u. Album, barem meni ima i nekih pjesma koje su možda mogle biti izostavljene (“mailman”), a cijeli album je svakako promjena na prošli, ali nikako promjena na loše. To je sad već stvar ukusa, volite li malo više psihodelije ili malo više melodičnosti.

Njihov idući im je ujedno i poslijednji iz 1996. “down on the upside”, možda socijalno i najangažiraniji, iako soundgarden nije poznat po takvim tekstovima, imali su oni uvijek takvu crtu. Album, iako ima i brzih i sporih pjesama, zapravo je najmekši od svih i kao i scena koja je polako u padu, ovaj album nije dosegao popularnost prethodnika. To ne znači da je loš ili da ga treba preskočiti, dapače, siguran sam da ćete i na ovom albumu pronaći nešto za sebe, ako vas zanima rock muzika. Najpoznatija pjesma bi valjda bila “blow up the outside world”. Jedina zamjerka albumu bi bila da u nekim pjesmama ima malo previše ponavljanja i da je cijeli album mogao biti i kraći, iako nema baš neku očiglednu slabu točku.

Ako se želite pozabaviti “soundgardenom”, ja bih vam savjetovao da krenete od albuma “superunknown”, iako imaju i neki best of koji je izdala izdavačka kuća a nije projekt benda, a kasnije kud vas voda odnese, možda vam se svide i raniji uratci, meni nisu. I još samo mala napomena, jer sam dobio neke opaske od uredništva. Ocjene koje ja djelim su subjektivne i što veću ocjenu dobije neki album, to znači da je moja preporuka da ga poslušate veća, a ne da je on “objektivno” bolji, bolje tehnički odsviran ili bilo što drugo… ocjena je jednostavno, moja preporuka.

Skupina mladih Azijata, okupljenih oko programa za muzičko obrazovanje njihove manjinske zajednice, Community Music, osnivaju ADF, u ranim devedesetima, i kako ne uspijevaju pronaći izdavača u Engleskoj, “bježe” preko Le Mansa, gdje kontinentalni Europljani po brzom postupku puše njihovu spiku, a oni čini mi se već ’95 izdaju svoj prvi LP, Facts and Fiction. Da nisam čuo ostale albume, rekao bi i za njega da je dobar, ali kako znam da mogu puno bolje, ovo možda i nije najbolji početak za istraživanje ADF-a, jer cijeli album karakterizira neka, pa pomalo dosadna melankolični dub s dodacima tehna. Kasnije su s tog prvijenca skinuli nekoliko pjesma (taa deem, rebel warrior..) koje su nanovo aranžirali i izdali na nadolazećim albumima, koje sada zvuče puno bolje. Godinu dvije kasnije izdaju za istog izdavača svoj drugi album, RAFI, a onda ih konačno zapažaju i engleski izdavači, te potpisuju za London Records za kojeg ’98 izdaju ušminkani RAFI, ovaj puta pod nazivom rafi’s revenge. Zašto ušminkan? Zato jer je malo bolje produkcija i dodano par remixeva i dvije live izvedbe. Potpuno nepotrebno osim u slučaju naslovnog hita koji je drmao dub scenom, Free Satpal Ram, koji govori o nepravedno zatvorenom novinaru, azijskog podrijetla. I remix mi je stvarno super. Što smo mi dobili rafi’s revengom? Pa odličan dub s elementima rocka, indijskim (valjda se to tak kaže) melodijama, umotanog u najmodernije dee-jayiranje i korištenje efekata, uz melodičan rap, tj. chant pjevača Deedera. Kako opisati tu kombinaciju? Vrlo teško. Ovo je album koji se stvarno isplati poslušati, da se barem upoznate s vrhom tog glazbenog pravca. ADF je otpočetka svoje karijere, kroz tekstove, ali i kroz akcije koje su poduzimali, pokazao da je jako socijalno angažiran bend i da njihove riječi drže vodu. S rafi’s reveng-a, izdojio bi iduće pjesme, ako vam se već ne da skidati/kupovati cijeli album; naxalite, charge, buzzin’, black white, free satpal ram… Jedina zamjerka, kao što sam već rekao je nepotrebno dodavanje remixeva, koji su dobri, ali meni su brzo dosadili.

Svoju još veću popularnost stekli su 2000. godine. Tada izdaju svoj treći “pravi” album, i nazivaju kao spomen na svoje početke, Community Music. S naslovnim hitovima real great britain, new way new life, collective mode, rebel warrior… ovaj album je možda samo za dlaku slabiji od prethodnika, ali je imao veću promociju u sklopu turneje jednih od najvećih, rage against the machine, kada su im ADF-ovci bili predgrupa. Zvukovi su se još malo modernizirali, a ovaj album krase i mnoga gostovanja, kako eminentnih, ali meni nažalost nepoznatih, azijskih glazbenika, tako i nekih drugih… Kao što nitko nije savršen, tako nije ni ovaj album, pa bi zamjerka bila to što sadrži nekoliko vrlo sličnih pjesama, po tematici, a i po izvedbi, pa se to sve moglo stopiti u jednu pjesmu i time napraviti jednu odličnu, ali neću sad tražiti dlaku u jajetu. Kako god, album koji isto tako treba poslušati, ako ništa drugo, onda da se upoznate sa stvarnošću kako je to biti Azijat u Engleskoj.

Napokon, 2003., izdaju i svoj zasad posljednji album, Enemy of the enemy. Promijenivši pjevača, Deeder je najme otišao iz benda da se može aktivnije posvetiti borbi za ljudska prava, promijenili su malo i glazbene navike. Kako je ADF uvijek više egzistirao više kao kolektiv, a manje kao klasični bend, tako su brzo našli zamjenu. Zapravo zamjene. Dvojcu mladića iz Community Music zajednice. No tu se negdje izgubio i onaj šarmantni chant Deedera a zamijenio ga je malo tvrđi rap, što se meni osobno nije toliko dopalo. Daleko da je album loš, napokon nije natrpan nepotrebnim stvarima pa ni ne traje predugo, ali jednostavno nešto fali. Mali pad forme nadam se. I iako ponovo ima zanimljiva gostovanja (neizbježni navigator, shined o’connor, ed o’brian-gitarist radioheada..) sve to nekako zvuči malo premlako i nedovoljno energično, iako daleko od toga da se i na ovaj album ne može s guštom zaplesati. Ja osobno, imao sam čast biti na njihova dva koncerta, onom zagrebačkom iz 2001. i onom rovinjskom iz 2003., te sam čak imao priliku i kratko razgovarati s gitaristom, Chandrasonicom. Juhu! Zbilja su super momci, a u živo zvuče još i bolje, te energičnije nego na albumima, mjestimično čak i punkerski. Ako tražite bend na koji možete kao na nekom hip-hop koncertu mahati rukama, skakati kao da ste na nekom rock koncertu ili jednostavno plesati kao da ste kod kuće, a da dok klimate glavom gore dolje, slušate socijalno osviještene riječi i da znate da je ono što vidite na pozornici nije nikakvo glumatanje, nego bend stvarno stoji iza svojih riječi, svakako provirite u ADF svijet. Izdali su još i live cd, s posljednje turneje, kao i dvd, ali mi se to nije dalo kupovati, iako su jedan od najboljih live bendova. Nije bilo novaca. I za kraj, zapamtite, “There is no such a thing as illigal immigrants, only illegal governments…”

Kada bi grupirali ljude po tome da li vole neku određenu vrstu muzike mislim da bi ih mogli grupirati u 3 glavne skupine: 1. oni koji vole tu vrstu muzike 2. oni koji ne vole tu vrstu muzike 3. oni suzdržani bez nekog osobnog mišljenja o tom dotičnom smjeru u muzici. Što se tiče R&B-a mislim da se u današnjem svijetu većinom ljudi mojih godine dijele na one koji vole R&B (i to su većinom djevojke) i one koji ga mrze (većinom muški dio populacije). Moram priznati da nisam neki preveliki ljubitelj R&B-a. Bar ne ovog današnjeg. Smatram da se ipak malo previše odvojio od svojih korijena. Iskreno više ne prepoznajem neke elemente bluesa u današnjim pjesmama (tu ću se morat malo ograditi…tu možda i griješim i u tom slučaju molim da mi se oprosti jer govorim iz iskustva, tj. onoga što sam čuo, a to moram priznat nije nešto previše). No zbog svojih početaka gledano u globalu nikako ne mogu reći da je R&B loš. Na kraju krajeva ono što je napravljeno u njegovim početcima nikada neće biti izbrisano. E sad se svi vi pitate kakve veze sve ovo ima s ovim CD-om. Možda vama nema ali meni ima. Zbog toga sam se odlučio recenzirati ovaj album. Njime sam htio pokazati onima koji toliko pljuju R&B da u njemu ima dosta toga dobroga, a on velike poznavaoce R&B-a koji možda niti ne znaju čega je R&B skraćenica uvesti u početak tog žanra…

Dakle na meni je sada da vam pokušam predočiti muziku koja se nalazi na ovom albumu. Pokušat ću to učiniti ovako. R&B u svojim početcima je bio zapravo “veseli” blues. Ovim veseli želim reći da se R&B od bluesa razlikovao po tome što nakon slušanja nekog R&B albuma ne padaš u tešku depresiju i nemaš potrebu za samoubojstvom. Dakle R&B je zapravo blues s malo više života u sebi (naravno to je moje mišljenje). Pa tako nekako bi se mogao i opisati i ovaj album. Što se same grupe tiče Rare Earth formalno su nastali 1969. a do 1978. izdali su 11 albuma, a do danas je prodano oko 30 milijuna njihovih albuma. U jednoj sam njihovoj biografiji jednom pročitao da su 60-ih (prije formalnog stvaranja grupe i izdavanja vlastitih albuma) svirali po klubovima tada trenutne hitove i “black R&B” (što god značio onaj black ispred). Ovaj je album ustvari jedna kompilacija njihova rada između 1969. i 1973. moram reći da mi sa kompilacija svidjela (uostalom to je na kraju krajeva jedan od većih razloga zašto i pišem ovu recenziju). Na CD-u ima poznatih pjesama kao što su Get Ready, I Just Want To Celebrate, Tobacco Road (iako što se ove pjesme tiče meni osobno je puno bolja obrada od Eric Burdona kada je s grupom War tu pjesmu objavio na albumu “Eric Burdon declares War” gdje su u dotičnu pjesmu ukomponirali još jednu pod nazivom “I Have A Dream”). No osim tih na albumu se nailazi na još podosta dobrih pjesama. Npr. Magic Key, Feelin’ Alright, In Bed, Born To Wnader, Love Shines Down … Sve u svemu ako čete imati priliku preporučam vam da preslušate ovaj album.

Tko je Josipa Lisac mislim da većina vas zna. No isto tako vjerujem da mnogi ljudi mojih godina nisu čuli puno više od “Magle” i još pokoje pjesme. Reći ću samo da smatram da je to premalo i to ne zato što je ona poznata ličnost naše glazbene scene, već zato što to zaista zaslužuje. Za sve one koji bi ipak htjeli čuti nešto više od Josipe smatram da je ovaj album savršen početak.

Sam album je napravljen (kao što i sam naslov kaže) kao dnevnik u kojem je opisan tijek jedne ljubavi. Od susreta s njim, zaljubljenosti i sreće, ali i prekida te veze, shrvanosti, tuge…zapravo priča ide ovako nekako. Dvoje se ljudi upoznaju i zaljubljuju. Nakon početne sreće on nju napušta. Tuga je prepravila njeno srce i baš kada je htjela sve zaboraviti on se vraća u njen život. Ponovna sreća ne traje dugo. Ubrzo shvaća kako se on promijenio. Ponaša se kao potpuno druga osoba, a nju kao i da ne poznaje kao i njezine potrebe. No ipak ponekad učini ono nešto zbog čega ona gubi svoju glavu i na kraju mu odluči pružiti još jednu priliku…na kraju krajeva ona ga ipak voli!

Cijeli album zapravo je pisan “njemu” kako bi shvatio što se skriva u njezinu srcu. Na albumu se nalaze hitovi poput “O je jednoj mladosti”, “Sreća”, “Plačem”. Meni osobno najdraža pjesma na albumu je “Kao stranac”, a što se tiče loših pjesama za moje ih uho na ovom albumu zapravo i nije bilo.

Album po meni spada u sam vrh naše glazbe i smatram da bi ga trebali poslušati. Po meni to je jedan od onih kultnih hrvatskih albuma koji će vječno trajati i nikada neće zastarjeti, kao niti prava ljubav.

O čemu se ovdje zapravo radi? 1975. godine u Ljubljani jedna šačica otkačenih ljudi snimili su jedan, u najmanju ruku čudan album. Ideja svega je zapravo bila po meni jako originalna. CD (tj. ploča u ono vrijeme) zapravo je samo “dodatak” jednom časopisu, odnosno magazinu “Buldožer” u kojem svatko može naći poneki kutak koji će i njemu biti zanimljiv. U tom časopisu naći ćete na ljubavne priče, sport, modu…pa čak i na kutak za nirvaniste koji izgleda ovako nekako: “kutak za mlade nirvaniste, vježba 47.”, postoji jedan prazan kvadrat u čijem se središtu nalazi jedna točna, a ispod toga nalazi se napomena:“Ako ste pažljivo pratili naš kurs “Nirvana bez muke” ova vam vježba ne bi trebala predstavljati neki poseban problem.”.

Zapravo gledajući cijeli album stekao sam doživljaj da je šestorica otkačenih hippya odlučilo prikazati svoj neki pogled na svijet kroz jednu totalnu neozbiljnost i sve je ispalo i više nego dobro! Prije nekoliko godina kada sam prvi put preslušao album moram priznati da nisam previše obraćao pažnju na tekstove, a priloženi “časopis” nisam niti primijetio (što je za mene pomalo čudno jer gotovo uvijek bar prelistam onu knjižicu uz CD, ako postoji naravno) i nakon toga stvorio sam sliku šestorice narkomana iz Slovenije kojima je pukla neka fiks ideja da moraju snimiti nekakav album iako ne znaju praktički držati instrument u rukama! Tada mi je zapela za uho samo jedna pjesma pod nazivom “Ljubav na prvi krevet”, dok su ostale pjesme bile tek slušljive. No, kao što je to običaj kod progresivne muzike (bar u mom slučaju), što više puta preslušaš jednu te istu pjesmu sve ti se više sviđa zato što u onom početnom kaosu počinješ nazirati nekakvu međusobnu povezanost da bi na kraju svaki onaj ton koji u početku nije imao nikakve potrebe nalaziti se u toj pjesmi dobio svoje mjesto i bez njega bi pjesma podosta izgubila!

Čak i danas kada slušam CD ponekad primijetim poneku sitnicu koju do tada još nisam primijetio. Što se samih autora tiče, oni su za svoju muziku rekli da je to “imbecilni pseudo-rock na razmeđi satire, ironije, groteske i seksa”. U toj izjavi, koliko god ona glupo zvučala, po meni ima jako puno istine…zapravo u potpunosti je točna! Kada se sve skupi u jednu cjelinu i kada jednom otkrijete “što nam je autor time htio reći” dobijemo jedan zanimljiv, dobar i prije svega drugačiji album koji prikazuje jedan posve drugačiji pogled na svijet. I ovi dečki u svojim pjesmama pišu o onim klasičnim stvarima (životu, ljubavi, problemima…) ali na jedan nesvakidašnji način. Zapravo rekao bih da ismijavaju ljudske slabosti, a ono što je na neki način žalosno u cijeloj toj satiri je to što na neki način imaju pravo. Prvo su mi se njihovi tekstovi činili ništa više nego smiješni, ali ako malo bolje razmislim u tim tekstovima zaista ima i više istine nego što bi možda i trebalo biti.

Na kraju ako nemate živaca slušati pomalo psihodeličnu muziku bar prelistajte “časopis”. Sigurno čete naći nešto što će vas zanimati ili što će vam dobro doći…kao što je npr. jedan mali pomoćni rječnik “Njemački bez muke” koji kaže: “roda – Kinder Transport Animal” ili “bolje išta nego ništa – besser 00 dan 0” itd.