Iza minimalističkog dizajna korica ove knjige i njenog lakonskog naziva stoji pravo remek djelo koje je postalo bestseller u SAD i Velikoj Britaniji. Rework je knjiga prvenstveno namijenjena malim poduzetnicima, ali će oduševiti i širu skupinu ljudi tj. sve one koji su ikad imali ideju, ali je nisu proveli u djelo zbog manjka želje, volje ili inspiracije. Iako vas ova knjiga neće pokrenuti s kauča i natjerati vas da napravite taj korak vjere u nepoznate poduzetničke vode i ostvarite svoju ideju, ona će vam pružiti prijeko potrebnu inspiraciju. I to u velikim količinama. Knjiga je izuzetno kratka (dvjestotinjak stranica, sa izuzetno velikim slovima i dosta slika) i brzo se čita. Iako je tema “ekonomska”, korišten je minimalistički, svakodnevni žargon razumljiv svakome. Rework će vas potaknuti da preispitate svoje stavove o korporativnim strategijama, misijama, načinu poslovanja i obavljanju poslova (kako bi Kramer iz Seinfelda rekao: TCB, taking care of business). Pročitajte ovu nadasve provokativnu i inspirativnu knjigu, neće vam biti žao potrošenih krznenih životinjica.

Na ovom linku možete pogledati trailere za knjigu (koji koncept ha? ), te besplatno pročitati dijelove knjige.

U nagrađivanome romanu splitskog «purgera» otok se manifestira kao centralno mjesto odnosno «pjaca» za sve događaje od životne važnosti za glavne likove dotičnog djela.Otok je u svakom slučaju snažno zastupljen u reljefu lijepe naše,stoga ni ne čudi autorov izbor otoka kao mjesta svih zapleta ovoga po mnogočemu zanimljivog romana koji je prije dvije godine označen kao najvažniji i najbolji uradak domaće proze(na Jergovićevi iskrenu žalost). Baretićevi likovi su dakle vezani uz otok kao dio reljefa koji prije svega asocira(barem u nas) na prekrasno plavetnilo Jadranskoga mora,na lijepu floru i faunu i naravno na preplanule djevojke sa obližnje plaže pokraj tamnozelenog šumarka. No otok,uz svu mističnost i posebnost, nebi bio otok da se u njemu ne nalaze izrazito karakterni i podosta karizmatični likovi Baretićevog romana simboličnog naziva «Osmi povjerenik».Upravo ti izrazito karakterni likove su nosioci cjelokupne radnje i same(prosječne) vrijednosti povjerenika.Naime na tom fiktivnom otoku Trečiću žive političari, starci, emigranti, krijumčari, porno glumice, aboriđinke, fizičari i naravno pomorci. Čitajući opise ovih likova mnogi zasigurno pomišljaju kako se radi o salati čiji sastojci jednostavno ne mogu zajedno i nisu nimalo ukusni,no čitajući ovaj roman ta šarolikost u izboru likova dobije itekakav smisao.Toliki smisao da su dogodovštine vezane uz te likove ponaosob zapravo nositelji cjelokupne radnje, dok uvod, zaplet, vrhunac i svršetak radnje ne ostavljaju toliki utisak kao već spomenuti stanovnici Baretićevog Trečića.

Dakle mjesto radnje je fiktivni otok, pa nam preostaje navesti i značenje naziva romana koje zapravo oslikava pravo stanje i daje nam uvid u razvoj i simboliku određenih događaja.Osmi povjerenik je, pogađate, političar koji nastupa kao vjerni sluga svoga nadređenog koji se navodi ni manje ni više nego kao hrvatski premijer(što bi tek Ivo rekao). Povjerenik Siniša iz Zagreba odlazi na otok Trečić kako bi postao povjerenikom tog slikovitog otočića i što je najvažnije, kako bi ispunio nemoguću misiju odnosno,organizirao lokalne izbore.Izbori se naravno pojavljuju kao nepoznat pojam za lokane stanovnike i tu nastaje zaplet uz pojavu mnogih novih likova.Siniša kao povjerenik na rubu psihičkog kraha živi sa svojim prevodiocem (talijanizirani stanovnici i njihov govor), dogovara izbore, pokušava koristiti mobitel kako bi nazvao svoju dragu (na otoku nema struje ni telekomunikacijskih signala), a svoju seksualnu požudu rješava pomoću propale porno glumice koja se privremeno skrasila na Trečiću.

Uz sve nabrojeno važno je istaknuti još dvije stvari: izmišljeni trečićanski jezik i autorova povremena opsjednutost detaljnim opisivanjem seksualnosti.

Dakle dodatna vrijednost ovoga romana se manifestira kroz «opako» dobru igru riječima i gramatikom koja označava taj novi, nama nepoznat jezik. Isprepliću se svi hrvatski dijalekti i naravno talijanski (osim toga autor odlično barata bosanskim kroz lik lokalnog bosanca) koji zajedno skladno zvuče i imaju smisla kad se čitaju rečenice «po trečićanski». Baretiću se mora priznati originalnost i odlično poznavanje fonetike (diplomirao na filozofkom fakultetu), te naravno vječna književnička slava i neosporno priznanje samoga romana zbog brojnih nagrada prije par godina.

Osim izvrsnog baratanja rječnikom Baretič pokazuje i drugi talent-dubokoumni opisi ljudske seksualnosti.Jedan dio romana je svakako rezerviran za «ševu» i sve  detalje koji sami po sebi dolaze.Mišljenja smo da bi Baretić morao dobiti još jednu nagradu osim ove za najbolji roman.Ta nagrada bi se primjerice mogla zvati – najoriginalniji opis penetracije i samog čina «ševe».

Sve u svemu osim pomalo iritantnih opisa ljudske seksualnosti,»Osmi povjerenik» je jedan vrlo zanimljiv roman,sa izuzetnim likovima i velikom dozom originalnosti upakiranoj u fiktivni otok nazvan Trečić.

Za kraj pozdrav «po trečićanski»… Vengo coj!

Prije nekih mjesec dana u Jutarnjem ugledah veliki naslov: Kronike iz Narnije, naravno prvo sam to preskočio bez previše oklijevanja, no nešto kasnije (kad sam po drugi put prelistavao novine na wc-u) pročitao sam cijeli članak i čim sam pročitao riječ Aslan sve mi se vratilo. Golemi lav, životinje koje pričaju, sinjeg, lampa usred šume apsolutno sve. Davno davno ( dobro u mome slučaju i ne baš tako davno) još kao klinac gledao sam (vjerujem i većina vas) tu seriju na televiziji i da budem iskren iznenadio sam se kad sam saznao da je rađeno po knjizi, ali tu sramotu ispravio sam tako da sam prvi sljedeći dan otišao do knjižnice i posudio svih 7 knjiga ( da ima ih ravno 7):

1. Čarobnjakov nećak
2. Lav, Vještica i ormar
3. Konj i njegov dječak
4. Kraljević Kaspijan
5. Plovidba broda Zaragoza
6. Srebrni stolac
7. Posljednja bitka

Knjige nisu izdane ovim redoslijedom već je sam autor C.S. Lewis u jednom pismu preporučio ovaj redoslijed čitanja. Prvi dio služi kao jedna vrsta uvoda u Narniju, njezina postanka i dolaska u nju (slično kao što Hobbit služi kao uvod u triologiju Gospodar prstenova) Slijedeći dio je vjerojatno i najpoznatiji, o dva dječaka i dvije djevojčice koje prođu kroz ormar i tamo se uz Aslanovu pomoć bore protiv zle vještice koja je Narniju okovala vječnom zimom tako da je uvijek hladno i snježno, ali nikad nije Božić. Vama se to vjerojatno ne čini gadnim, ali sada zamislite da imate 7-8 godina (ciljni uzrast) i da Božić nikako ne dolazi, a da je vani stalno toliko zima da ne možete izići. Ako to možete zaisliti onda znate koliko je ta vještica bila zla. Svi nastavci osim već navedena prva dva, četvrtog i sedmog su zapravo više smješteni izvan Narnije tj. pisac nam pokazuje ustroj cijelog njegovog svijeta (koji je u ovom slučaju ravna ploča) tj. zemalja oko Narnije, njihove stanovnike i običaje. Oni, ranije izuzeti nastavci, bave se Narnijom i nekim njenim unutarnjim problemima, koji su najčešće riješeni uz pomoć djece koja dolaze iz našeg svijeta. Glavni likovi se kroz nastavke mijenjaju ali oni stari ne ostaju zaboravljeni već se spominju kao legende iz prošlosti (vrijeme u Narniji ima drugačiji tok nego u našem svijetu), prijatelji ili rođaci glavnih likova, a u zadnjem se čak i svi ponovno pojavljuju. Poslijednji dio koji je i najpotresniji meni je, osobno i najbolji jer se sam pisac usuđuje jedan takav veličanstveni serijal završit na način koji rijetko kad možemo pročitati (ako vas zanima kako pročitajte knjigu!). Imena likova često odaju i njihov karakter ( Svijetloperko-dobra sova, patuljak Dobriša je naravno dobar), i djela često imaju neku recimo dublju pouku. Lewis unatoč bajkovitom sadržaju zna povremeno biti jako okrutan (Bijela vještica obrije Aslana i doslovno ga zakolje), ali je uvijek pravedan.

U Igri prijestolja (prvi dio) otkrivamo kompleksnost svijeta u kojem se odvija radnja. Od nedavno završenog rata o kojem detalje saznajemo tek iz povremenih bljeskova sjećanja glavnih junaka, do spletki i zavjera koje se događaju oko sadašnjeg kralja, Martin vješto polaže temelje onomu što slijedi. Prikazujući radnju nelinearno kroz više likova, otkrivamo da nema apsolutno dobrih i loših likova, da stvari gotovo nikad nisu onakve kakvima se čine i da među glavnim likovima nema nedodirljivih.

Slijedeća knjiga Sraz kraljeva, izdana 1999 godine, dovodi do kulminacije radnje iz prvog nastavka, ali nam još dodatno proširuje svijet, opisujući putovanja izbjeglih potomak svrgnute dinastije izvan područja sedam kraljevstava na kojima je težište radnje.

Već opširna galerija postojećih likova dodatno je proširena otvarajući dodatne perspektive sagledavanja istih događaja. Stanje sveopćeg rata u zemlji nije opisano nimalo naivno i veličanstveno već vrlo naturalistički i realno.

Oluja mačeva, izdana 2000 godine, jednakim umijećem nastavlja se na prijašnje nastavke s malo većim težištem na prikazu bijede u ratom iscrpljenoj zemlji i na propadanje velikih i moćnih plemića dok s druge strane imamo moralne preporode likova koji su do tada smatrani lošima. Fantasy elementi u ovoj priči podređeni su radnji, što je pohvalno jer će se svidjeti i ljudima koji inače ne vole ovaj žanr.

Pjesma Leda i Vatre nikako se ne bi moglo proglasiti tipičnim fantasy djelom, već prije povijesnim romanom s fiktivnom radnjom, koji nam vjerno prikazuje život i odnose aristokracije u vremenu koje odgovara srednjem vijeku. Likovi se kroz djelo razvijaju na bolje ili gore ovisno o onome što prožive kroz knjigu. Prijevod je po mome skromnom mišljenju prilično dobar, ali ipak veći gušt je pročitati na Engleskom.

Svakako pročitati!

Pošto hrvatski prijevod još nije dostupan bio sam prisiljen pročitati knjigu na engleskom i tek se tu vidi ona druga strana koju koristi Martin, a to su arhaični engleski izrazi koji izvrsno dopunjavaju srednjevjekovni ugođaj koji vlada u njegovim djelima. No pročitavši knjigu ostali smo ispunjeni dvojnim osjećajim. Prvo na izlazak sljedeće knjige morat će mo čekati godinu dana, što nikako nije prihvatljivo jer mislim pa kaj ću radit do onda? Drugi dio je činjenica da će umjesto najvaljenih 7 knjiga navodno biti 9 što je u jednu ruku izrsno ali to i otprilike znači da će mo na rasplet sage morati pričekat još cca 6 godina.

P.S. Primjetit će te da u su neki aspekti radnje u ovom nastavku potpuno izostavljeni, nemajte brige na kraju vas čeka pismo autora u kojemu je sve pomno objašnjeno.

Miles je pomoćnik šerifa u malo gradiću u Sjevernoj Karolini, gdje je živio idiličnim životom sa svojom srednjoškolskom ljubavi Missy sve dok ona nije poginula u prometnoj nesreći. Naime jedne je večeri nakon njihove svađe krenula trčati i nije se vratila. Vozač koji ju je pregazio pobjegao je i nikad nije nađen, a Miles to nikako ne može prihvatiti. Njihov sin Jonah pak zbog majčine smrti zaostaje u školi, a sve to ispliva na površinu kada njegova nova učiteljica Sarah pozove Milesa na razgovor. Sarah, koja se u taj gradić doselila nakon traumatičnog razvoda, ponudi pomagati Jonahu nakon škole i tako se ona i Miles ubrzo zaljube. Čini se da su im životi napokon krenuli u pravom smjeru i da ih čeka sreća, sve do trena u kojoj se pojave novi podaci o Missynoj smrti. Miles gubi razum, a nevjerojatan splet okolnosti prijeti da će njega i Sarah posve razdvojiti…

Zašto čitati ovu knjigu: jer se lako čita, jer je lijepa i tužna istovremeno. Jer se od nje može plakati, a ponekad je to upravo ono što nam treba. Jer, premda na kraju tako lako možeš plakati, ipak ima sretan završetak. Jer poput bajke za odrasle ljude priča kako i kad nije lako, ljubav može uspjeti, sve preživjeti, pobijediti i oprostiti. Jer je poput sapunice, ali opet ne previše, pa se čovjek nakon nje ne osjeća loše. I jer je lijepa.

Svakako preporučam i Sparksovu, meni prelijepu, „Zimu za dvoje“, na mene je ostavila dublji dojam od „Kobnog zavoja“. Izvanserijska ljubavna i životna priča.

Odlomak:
„ …U međuvremenu je prošlo deset godina. Prvih godina nakon Hannine smrti mučila su me stara pitanja, jesam li je iznevjerio i izdao, jesam li joj što ostao dužan, jesam li bio kriv što sam je volio, jesam li se i kako morao otrgnuti od nje. Ponekad sam se pitao jesam li odgovoran za njenu smrt. A ponekad sam bio bijesan na nju i ono što mi je učinila. Sve dok bijes nije izgubio snagu, a pitanja postala nebitna. Što sam učinio i što nisam učinio i što je ona učinila meni – sve je to, eto, postao moj život.

Odluku da ću pisati o Hanni i sebi donio sam neposredno nakon njene smrti. Odonda sam tu priču ispisao više puta u glavi, svaki put malo drugačije, svaki put s novim slikama, djelićima radnje i misli. Tako, pored verzije koju sam uistinu napisao, postoje i one druge. Jamstvo za to da je ova napisana ona prava, leži u tome da sam tu verziju napisao, a ostale nisam. Napisana je verzija željela da je napišem, ostale to nisu željele.

U prvi sam mah želio napisati našu priču kako bih je se oslobodio. Ali, sjećanja se nisu usredotočila na taj moj cilj. Onda sam primjetio kako mi priča bježi, pa sam je pisanjem želio vratiti, ali ni to nije namamilo moje sjećanje da iziđe na vidjelo. Već nekoliko godina puštam priču na miru. Sklopio sam svoj mir s njom. I vratila mi se, detalj za detaljem, i to na jedan zaokružen, završen i ispravan način, način koji me više ne rastužuje. Kako je to tužna priča, dugo sam mislio. Nije da sad mislim da je bila sretna. Ali mislim da je točna i da je usto potpuno nebitno pitanje je li bila tužna ili sretna.

Tako svakako mislim u trenucima kad jednostavno mislim na nju. Ali, kad sam povrijeđen, ponovno se vraća povrijeđenost koju sam iskusio kad sam se osjećao kriv, vraća se isti onaj osjećaj krivnje, a u današnjoj čežnji, današnjoj nostalgiji za domom, osjećam čežnju i nostalgiju onog vremena. Slojevi našeg života tako se gusto slažu jedan na drugi da poslije uvijek iznova susrećemo ono ranije, ne kao nešto završeno i obavljeno, već sadašnje i živo. To mi je jasno. Iako mislim da je to ponekad teško podnijeti. Možda sam našu priču ipak napisao zato što sam je se želio riješiti, iako to ne mogu…“

Brunetti je Venecijanac, zaljubljen u svoj grad, sasvim običan čovjek u neobičnom gradu, koji zločine ne riješava isključivo ‘policijskim’ metodama, već se pri njihovom rješavanju služi i obiteljskim vezama, činjenicom da je Venecija malen grad u kojem se svi međusobno poznaju i svatko o nekome nešto zna. Njegov nadređeni, dottor Patta je njegova potpuna suprotnost, kicoš i nesposobni politički ulizica kojem je glavna briga da policija bude posebno naklonjena ‘zaslužnim članovima društva’. Brunetti nije samotnjak poput većine detektiva koje susrećemo u romanima (dapače, on nije niti detektiv, već pravnik koji cijeli život radi u policiji), ima dvoje djece, a njegova voljena supruga Paola potječe iz plemićke obitelji (veze njenog oca, conte Orazia često pomažu Brunettiju u istragama) i predaje englesku književnost na sveučilištu. Kroz romane se propleće još nekoliko stalnih likova: Pattina dojmljiva tajnica signorina Elettra, prava ljepotica sa misterioznim vezama na najzačudnijim mjestima, policajac Vianello, klasični primjer dobričine, kormilar Bonsuan…

Donna Leon se tipičnih tema modernog kriminala dotiče na sasvim poseban način. Njeno bavljenje temama poput šverca oružjem, otpadom, ljudima nije površno, već zadire u samu srž toga kakvo je naše društvo i ima li borba protiv takvog zla ikakvog smisla.

Ovi romani nisu samo krimići, već puno više, pružaju posebnu sliku Venecije, na način na koji bi je vidio stalni stanovnik grada, a ne turist, sliku talijanskog društva kojem se Brunetti često podsmjehuje, ali i društva koje njeguje umjetnost, ljepotu, dobru hranu… Šarm pršti iz svakog retka i to je glavni razlog zbog kojeg preporučam sve romane dotične autorice. Ove knjige smiruju i uvlače čitaoca u neki drugi svijet. Idealno za opuštanje.

VENECIJANSKI FINALE

Poznati njemači dirigent Wellauer dirigira La Traviatom u Veneciji, no u pauzi prije trećeg čina umire. Brunetti pokušava dokučiti radi li se o ubojstvu ili samoubojstvu, a niti jedno od toga nema smisla. Wellauer je bio velika zvijezda i čovjek koji se uopće ne uklapa u psihološki profil samoubojice, ali ne postoji niti pravi motiv za njegovo ubojstvo. Njegova mlada žena iskreno je potresena njegovom smrću, a njegov profesionalni život, premda ispunjen nekim trzavicama ipak je lišen velikih neprijateljstava. Napokon, zašto bi netko tko cijeni glazbu ubio nekoga tko je tako dobar dirigent?

SMRT U TUĐINI

U venecijanskim kanalima pronađen je leš i slučaj je dodijeljen Brunettiju. Nakon početne istrage otkriveno je da se radi o mladom američkom vojniku iz vojne baze u blizini Venecije i počinju se javljati razna pitanja: zašto je u stanu mladog vojnika podmetnuta droga tako da je Brunetti nađe, zašto je njegova nadređena u šoku nakon identifikacije tijela gotovo pala u nesvjest zbog toga što je vidjela, a po zanimanju je liječnica; boji li se nečega, zašto je skrivala svoju ljubavnu vezu sa umrlim, i, nakon što i njeno tijelo otkriju, a uzrok smrti je predoziranje, kakva je to tajna koju Brunetti ne treba saznati. Dotična naime nije bila narkomanka. Istraga odlazi u posve neočekivanom smjeru, u smjeru velikog biznisa ilegalnog uklanjana otpada.

ODJEVEN ZA SMRT

Nakon što pronađu leš muškarca obučenog u žensku odjeću, na području koje služi kao ‘radno mjesto’ mnogim prostitutkama, sve ukazuje na sasvim ‘obično’ ubojstvo. No Brunetti, koji taj slučaj preuzima usred vrelog ljeta, premda nije na njegovom području i premda mu zbog toga propada godišnji odmor, uočava niz nelogičnosti: tim područjem se za rad služe ženske, a ne muške prostitutke, a žrtva nema tijelo za koje bi itko želio platiti… Otkrića koja slijede ukazuju na razgranatu i jako profitabilnu mrežu korupcije, naravno u visokom društvu.

RUKA PRAVDE

Ubijen je ugledni venecijanski odvjetnik Carlo Trevisan, a uz taj slučaj Brunetti istražuje i samoubojstvo uspješnog knjigovođe Rina Favere. Uskoro je ubijen i brat Trevisanove udovice, a Brunetti je u vezu sa tim zločinima doveo i slijetanje sa ceste kamiona koji je uz drvenu građu prevozio i žene krijumčarene u Italiju kao roblje, koje su u toj nesreći poginule.

Veza među tim zločinima ukazuje na organiziranu prostituciju – žene poginule u kamionskoj nesreći bile su samo ‘izgubljena pošiljka’.

ACQUA ALTA

Ugledna američka arheologinja Brett Lynch brutalno je pretučena u svom venecijanskom stanu uz upozorenje da ne treba razgovarati sa Semenzatom. Semenzato je kustos muzeja u kojem je Brett prije par godina postavila izložbu kineske keramike, a nedavno je posumnjala da su neki izlošci tada zamjenjeni krivotvorinama. Brunetti se za slučaj zainteresirao od samog početka jer su Brett i njena ljubavnica sopranistica Flavia Petrelli njegove prijateljice. Nakon što Semenzata netko ubije u njegovom uredu istraga postaje intenzivnija, a Brunetti se ponovno služi svojim poznanstvima jer istražiti nešto u zatvorenim krugovima poznavatelja umjetnosti i kolekcionara nije nimalo lako.

NOBILTA

Bogati njemački liječnik kupio je zapušteno imanje i pri preuređivanju su pronađene kosti mladića iz ugledne aristokratske obitelji koji je otet par godina ranije. Brunetti ponovno otvara istragu i dolazi do raznih otkrića – mladić je bio izložen opasnom radioaktivnom zračenju prije smrti, a imao je posve neobičan posao kurira za poslove obiteljske tvrtke koji ga je često vodio na istok Europe. Javlja se logična sumnja: šverc oružjem. No zar bi vlastita obitelj otela i ubila svog obožavanog sina jedinca samo zato da posao ne propadne?

Nažalost ovo je jedna od onih knjiga za koje nije šteta da ih se pročita, ali nikako nije knjiga vrijedna utrošenog dragocijenog vremena. Nije pamtljiva i nije posebna. Dijalozi su poprilično mlaki i nerealni, loše uklopljeni. Ideje koje pisac iznosi nisu nove niti revolucionarne, a niti način na koji ih se iznosi ne zaslužuje pohvale. Na mene zapravo ostavlje dojam knjige koja je pretjerano komercijalizirana i iako deklarativno ima za cilj produbiti kvalitetu života čitatelja teško da u tome može uspjeti. Osim naravno kod onih čitatelja koji su prelijeni da se sami ulove ukoštac sa životom i potrude se razmisliti o načinu na koji žive. Zapravo ovo je knjiga za ljude koji žele pročitati „recept“ za sretniji život. Osobno ne vjerujem da tako nešto postoji tako da me se ova knjiga nije dojmila. Zar netko uistinu može povjerovati da je najbolji način za produhovljeno življenje da se nađe učitelja pita ga „kako?“ ovaj odgovori i odjednom smo mudri i produhovljeni? (i naravno slažemo se sa svime što ovaj kaže…) Ja ne.

Ako se traži inspirativna knjiga tog tipa postoji cijela plejada pisaca koji svoje (puno inovativnije) ideje iznose na puno zanimljivije načine (Coehlo, Bach…)

Daleko od toga da je ova knjiga bezvrijedna-nije. Prepuna je divnih i zanimljivih citata i neke su stvari u njoj zaista u skladu sa mojim poimanjem svijeta. No jednostavno je previše banalna i naivna, a kad je nešto čak i meni naivno onda to zaista je naivno.

Ubiti pticu rugalicu je priča ispričana kroz lik djevojčice Scout, koja odrasta u malom mjestu Maycomb, u Alabami. Radnja je smještena u 1930-te godine i na američki Jug – teme kojima se bavi nameću se same od sebe, rasizam, poimanje dobra i zla, herojstva i kukavičluka, siromaštva, bijede, čarolije djetinjstva otkrivaju nam se malo pomalo, kao i gorka spoznaja da svijet nije pravedan i da pravda nije uvijek očita.

Glavni junaci ove priče, mala Scout, njen brat Jem i njihov prijatelj Dill (za lik kojeg je autoricu inspirirao Truman Capote, njen prijatelj iz djetinjstva) proživljavaju tipične dječje avanture, ali kroz njih i otkrivaju svijet oko sebe, svijet odraslih koji im se ne svida. Opisi djetinjstva u malom gradu, dječjih avantura, tajni i misterija koje skriva susjedno dvorište svakoga mogu podsjetiti na vlastite djetinje zgode, a suđenje mladom crncu optuženom za zločin koji očito nije počinio nadvija se nad njihovo djetinjstvo i oni upoznaju prve ružne strane svijeta odraslih…

Potresno je čitati kako se suočena s nepravdom i vlastitom bespomoćnošću da ju promijeni Scout razočarano plače sklupčana u krilu svog oca, ali isto tako savršeno očarava ono što, vjerujem, većina ljudi ponekad osjeti – razočaranje onima koji su nam bili uzor i apsolutnu nemoć.

Ovo je roman koji ulijeva optimizam, ali ne i idealistička slika svijeta. Roman koji govori da je svijet ružan, ali da postoje ljudi koji vjeruju u mogućnost da postane bolji.

Za sve nas koji živimo u današnjem svijetu, a i dalje jurišamo na vjetrenjače vjerujući u ideale, ovo je roman koji ulijeva nadu.