Iako sam morala na forumu u ime svog spola žestoko se usprotiviti već i samoj tezi da bi žene bile manje inteligentne, moram priznat da mi je u kontekstu zašto glupani ševe više , odgovor zato jer smo mi žene gluplje savršeno prihvatljiv.

Kao glupana ja ću definirati frajera koji dobro izgleda, ima naučenu dobru šprehu (čak niti to nije nužno) ali je manje inteligentan, i često sebičan. Zbog dobrog izgleda, i šprehe dotični glupan ševi. (Jebi ga, i mi imamo hormone koji nam često pomute pamet.).Pa ga zato možemo zvati i ženskar.

Vjerojatno se svakoj curi može dogodit da ju netko ili obori s nogu izgledom, ili dobro zašpreha…i da se poševi s nekim tko je po svemu ostalom totalni idiot. Stvar je još lakša ako je dotični i lažljivac pa daje i lažna obećanja o mogućoj vezi. No, to se može dogoditi samo jedanput. Stvar je kod ženskara ta, da jednom kad si naišla na jednog, možeš ih nanjušit na kilometar. U principu su svi isti.

Ali, pitanje je onda zašto opet padnemo na istu spiku? Jednostavno, jer smo glupe. Iako nam u glavi tuli uzbuna i pale se crvene lampice i znakovi «Ženskar, bježi», mi ih uspijemo ignorirat i opet past. To je otprilike kao da se legneš na prugu kad je rampa spuštena. Ma neće valjda prugom proć vlak i pregazit me. Jok, neće.

Ševa sa ženskarom ne donosi ništa dobro (ok, osim seksa…a i to je ponekad upitno koliko je dobar), osim ak u glavi nemate neki prekidač za osjećaje pa ih uspijete isključiti. Ja to primjerice ne mogu, kao ni velik broj žena, i poslije se osjećaš ko totalni debil, još jedna u statističkom nizu. Posebno ako si mislila da «možda on ipak nije takav». Zamišljam te frajere doma s nekom malom crnom knjižicom u koju onak pedantno bilježe brojeve (neće valjda imena) nas glupača i onda računaju tjedni prosjek ili nešto slično- «Hmmm..samo 4,56..loš tjedan».

Fascinantno je koliko mi žene trubimo stalno istu priču o osjećajima, i vezama i ne znam čemu..i onda radimo skroz suprotno. Duboko u sebi znamo da će nas takvi povrijediti, ali svejedno se prepustimo. Kako spriječiti da se osjećaš jadno nakon svega…ne znam. Treba se držati svojih principa i ne petljati s takvima. Samo, ima jedan problem…kako se njemu diže, tako svi moji principi padaju u vodu

Jer od trenutka kad mi je, kao maloj bebi, otpala ona mišje siva kosica s kojim sam se rodila, i počela rasti nova- službeno sam postala plavuša. I taj pridjev (ili možda epitet!?) me konstantno prati. «Koja Alba?» netko pita. Najčešći odgovor je «Ma znaš, ona mala plava.» Posljednjih godina je ta plava boja moje kose pojačana i kemijskim supstancama, pa tako ja sjedim kod frizera neki dan, i već pomalo omamljena od peroksidnih para koje se dižu s mojih pramenova počnem razmišljati (razmišljanje- proces upotrebe moždanih stanica u svrhu pronalaženja zaključaka, tj. povezivanja poznatih premisa u novu konkluziju, kažu raritetan kod plavuši .

Dakle, počnem razmišljati- da li muškarci zaista više vole plavuše? Nekako, na samo pitanje se nameće zaključak da je potpuno besmisleno povezivati mušku naklonost spram nekoj ženi s njenom bojom kose, ali isto tako je potpuno besmisleno i povezivati žensku pamet s njenom bojom kose. Pa to svejedno radimo. Makar i iz zezancije. Stoga, da bih uopće raspravljala o ičemu, morat ću krenuti od činjenice da boja kose igra ulogu. Počelo je još od Homera, koji je Afroditu opisao kao plavušu. A u novije vrijeme-pogledajte samo najpoznatiju (sviđalo se to nama ili ne- u mom slučaju je odgovor ne) plavušu 20. stoljeća- da, govorim o Marilyn Monroe. Bi li ona bila toliko poznata da se predstavljala kao Norma Jean Baker i da nije «zblajhala» kosu? Vjerojatno ne bi. A i ostale dive poput Marlene Dietrich, Grace Kelly, Doris Day, Jean Harlow, Brigitte Bardot….sve su redom bile plavuše. Pa, i Barbie. Ona plava, a Ken crn. Dakle, već od malena curicama serviramo ženu kao plavu. I mršavu. Ali, to je već tema za drugu raspravu.

Na pitanje vole li oni, dakle, više plavuše ili crnke svaki dečko s kojim sam o tome razgovarala imao je svoju teoriju. No, većina ih se složila da zaista više vole plavuše. (Dakako, postoji i mogućnost da je odgovor bio i pod utjecajem moje boje kose, i da bi se nekoj crnki zaklinjali u svoju slabost na smeđu ili crnu kosu). Posljednje objašnjenje koje sam čula je bilo da su plavuše «dostupnije». «Dostupnije,a? Vidjet ćeš ti kako plavuše mogu biti i jako ‘nedostupne’ kad te ja dohvatim» -prošlo mi je kroz glavu. Ali, onda je dotični (kojeg ovim putem pozdravljam pojasnio da je to zato što nam društvo servira većinom plavuše na reklamama, naslovnicama časopisa, televiziji..pa se onda one čine «dostupnije». To «dostupnije» još uvijek razmišljam trebam li prevesti kao «lakše». Meni mnogo suvislija objašnjenja na tu temu zvuče ono da plavuše djeluju nježnije i krhkije pa bude u frajerima «zaštitničku crtu», a i « all time favourite » kojeg sam čula čak dvaput- da više vole plavuše jer su manje dlakave

Nije baš pametno na kraju rasprave o nečemu zaključiti da nisi dovoljno kvalificiran da odgovoriš na postavljeno pitanje, ali mislim da ću upravo to morati učiniti. Nisam muško, i ne gledam cure u tom smislu. I prirodno sam plava- dakle ne znam bi li me muški drugačije gledali kao smeđokosu. Stoga ću morati diplomatski zaključiti da, iako se naoko čini da muškarci više vole plavuše, ta kao i sve općenite teorije ima rupa i da boja kose sigurno ne igra odlučujuću ulogu. No, ne mogu se ne zapitati- zašto se hrpa crnki farba u plavo, a niti jedna prirodna plavuša u smeđe!?

Rovinjska riva je jako dugačka, i jako napučena (osobito kad je ferragosto i navale Talijani)- od jednog kraja (tj. od starog grada), do drugog (tvornice duhana-iz koje se često širi onaj poznati miris duhana, kao kad otvorite kutiju cigareta-od kojeg se nekima bljuje, a neki, kao ja uživaju) treba otprilike 15 min laganog probijanja kroz gužvu.

Jedino što može iznervirati u Rovinju je prometni kaos. U stari grad se ne može ući autom, parkiralište na rivi je kronično zakrčeno, a prelazak ceste kod autobusnog kolodvora na pješačkom prijelazu prilično riskantan. Najbolje rješenje je-kad se jednom nađe parking, ne micat auto ni u ludilu. Još je korisno znati, da kad padne kiša su ulice u gradu turbo skliske, a to plus činjenica da su strme može rezultirati padom na guzicu pred krcatim restoranom (osobno iskustvo, naravno J ). Također, treba jako dobro gledati kad se hoda po gradu- naime, u Rovinju ima puno pasa..a vi zaključak donesite sami.

Zabava. Pojam za zabavu u Istri je Rovinj. Pojam za zabavu u Rovinju je Monvi. Da nema zabavnog centra Monvi, zabava u Rovinju bi se svela na 2 koktel bara na rivi; Zanzibar na jednom kraju (prema starom gradu) kao «vidjeti i biti viđen» mjesto ( u čemu neodoljivo podsjeća na neka mjesta na Jarunu) poseban po tome što navečer ne služe bezalkoholna pića. Da, dobro ste pročitali!! Nema ničeg osim alkohola i koktela. Jedino možete nažicat da vam smućkaju bezalkoholni koktel. No,budući da sam ja bila prije nego što je prohibicija stupila na snagu, moguće je da su i oni popustili nakon zakona i počeli služiti i bezalkoholna pića. Drugi koktel bar je Havana, na suprotnom kraju rive, u kojem je pomalo «chillin’» atmosfera. Svi sjede, mjuza je opuštajuća što znači da iza 10 nema mjesta ni u teoriji, a budući da nije baš za plesanje vjerojatno je da ćete produžit dalje.

Ostale mogućnosti za izlazak u gradu su neki od birceva na rivi (moja preporuka: Sax- uvučen u uličicu al uočljiv s rive, simpa konobari/ce, jeftina juice-votka, dobra mjuza).Valentino u gradu preporučljiv jedino za izlazak u dvoje-dobijete jastuk, sjedite na stijenama zagledani u more u relativnoj tišini (umjesto da ne sjedite i ne gledate u more na nekoj plaži i bavite se jel..pametnijim stvarima i pijete preskupu cugu (cijene na Jarunu pomnožene sa 2!!).

Monvi se nalazi izvan grada, 20-ak minuta pješice od rive..ili kako to Rovinježi vole reć na 500 m zračne linije (ali njima je sve «ma tu blizu,500 m zračne linije» što najčešće znači bar pol sata pješke). Putokazi su prilično zbrčkani, ali u biti prilično je jednostavno doći tamo ako pratite grupice ljudi koji već pomalo teturaju- sigurno idu u Monvi.

Monvi je jedno veliko «dvorište» kak ja to volim reć u kojem su nagurani jedan do drugog bircevi, koktel barovi, pizzeria, meksički restać, i disko. Zabave za sve ukuse. U Monviju izlazak počinje iza ponoći, a prestaje kad se razdani. I to dobrano razdani. Petkom i subotom je očajna gužva tako da se najbolje stacionirat negdje i ne micat. Ostalih dana je najkrcatiji karaoke-bar kojeg ne možete profulat. Grupice pijanih talijana i ostalih turista ( a tu i tamo se nađe i pokoja purgerica koji zavijaju na mikrofon su prilično uočljiv prizor. Uglavnom, u Monviju nikad nije dosadno, i iako čitavo mjesto ima pomalo «šminkerski» prizvuk atmosfera je daleko od takve, svi se jednostavno dobro zabavljaju, i nikoga nije briga. Što je upravo i bit ljetovanja.

Plaže. Budući da je i zabava i sam grad super, ona «kvaka» u Rovinju su plaže. Obala je stjenovita i zato je prilično naporno tražiti pristojnu plažu na kojoj je moguće ući u vodu bez skakanja ili bez napikavanja na stijene. U samom starom gradu se nalazi plaža «Monte». Stjenovita, mala plažica na kojoj je moguć normalan ulazak u vodu samo na mjestu jednom mjestu širine 2 metra koje je uvijek natrpano djecom. Ostalo su stijene. Na toj plaži se kupaju samo turisti iz obližnjeg hotela, oni koji su prelijeni ići dalje a smješteni su u starom gradu ili oni koji se bude u 4 popodne pa na plažu dođu oko 6 i onda im se neda ić daleko jer su premamurni (kao ja). Iza ACI Marine se prostiru malo pristojnije (također stjenovite, ali i betonirane) plaže u uvalama. Najbolje plaže su ipak iza rta Punta Corrente do kojih ako ste u samom centru i nemate auto nije moguće doći (odnosno je, nakon sat i pol ili dva pješačenja), ali zato ako ste u apartmanima kojih se većina nalazi upravo u tom «novom» dijelu Rovinja one su vam pod nosom. Preporučam uvalu Kuvi zato što ima prostora za metnut ručnik kad god došli, zato što je najmanje stjenovita od svih, more je čisto… Ipak je to primarni kriterij, mislim tko još dolazi na neku plažu zato što su tamo najbolji frajeri

Svaka godina na faksu ima svoj isti ciklus i većina studenata ima sličan lifestyle vezan za dijelove tog ciklusa. Iznimka je možda jedino prva godina (prvi put) – kad si još mlad i nadobudan… faks počne tjedan ranije i ideš na sva predavanja (bar u prvom semestru) pa malo odskačeš od prosječnog studenta viših godina…al prije ili kasnije svi dođemo na isto.

Listopad- Ako te «pad» u imenu ovog mjeseca asocira samo na to mutavo lišće a ne i na nikakav drugi pad, onda znači da si imao sreće i izgurao prošlu godinu i možeš krenuti u novu, tj. krenuti na predavanja. Problem s predavanjima prvih tjedana je u tome da svi idu na predavanja (pokupit potpise, vidjet staru ekipu, ili jednostavno glumit onu staru priču-sad ću stvarno ić na predavanja i slušat) i predavaone su krcate. Što znači da treba ili dolazit ranije za uhvatit dobro mjesto (prvi ili zadnji red, ovisno o preferencijama pojedinca) ili odmah odustati od dotičnog predavanja.

Kako lišće nastavlja padati i bliži se studeni tako se lagano prazne i predavaone a pune bircevi oko fakseva, no ipak još zavidan broj studenata pohađa predavanja.

Studeni- studeni je mjesec brucošijada. Jeeeee. I ako više nisi brucoš, brucošijade su i dalje dobar provod iz više razloga:

•  Cuga je najčešće povoljnija, kakti malo više za studentski džep. Al budući da je dubina studentskog džepa obrnuto proporcionalna studentskim «kapacitetima», obližnji prakići su u igri kao i uvijek

•  Na brucošijadi se nađe velik broj kolega. A velik broj kolega na jednom mjestu garantira dobru zabavu

•  Nađe se i studentske populacije općenito…pa ako u akademska postignuća računate i broj zbarenih studenata/ica, vjerojatnost uspjeha je velika

•  Na brucošijadi vlastitog faksa je lako moguće i naići na asistente (uglavnom oko šankova) koji inače glume neke veličine pa njihovi ispadi po brucošijadama daju materijala za dobar trač…ili čak ucjenu..tko zna

•  Moguće se dobro provesti i na mjestima na kojima je inače žasu jer većina klubova kad je brucošijada mijenja ustaljeni program (a uzevši u obzir ZG ponudu izlazaka to treba iskoristiti)

Budući da u studenom još nema nekih značajnih obaveza u vidu kolokvija, obilaženje svih mogućih brucošijada je dobar način sudjelovanja u akademskom životu.

Prosinac- nažalost profesori su se već zahuktali, ispredavali dobar dio gradiva (vrijedi osobito za jednosemestralne kolegije) i počeli nabacivat kolokvije. Čisto da pokažu da sva ta sila asistenata koju imaju nešto i rade (čuvaju nas na kolokvijima – trés odgovoran posao, i ispravljaju kolokvije).

Ako spadate u onaj odgovorni dio studenata, ta 2 tjedna smanjujete izlaske i polažete kolokvije (što se u krajnjoj liniji većinom i isplati).

A onda dođu blagdani, božićni tulumi (jeeee) i službena sezona tulumarenja. Budući da svi studenti (osim nas iz metropole i okolice) zgiljaju doma, studentski život malo hibernira.

Siječanj- Kada predavanja ponovno započnu vidljive su osjetne praznine u predavaonama zbog toga što dio studenata kraj praznika shvaća prilično ležerno i najčešće su doma ili na skijanju bar prvi tjedan predavanja. Drugi razlog propuha u predavaonama je nastavak kolokvij-torture započete u prosincu pa dio ljudi uči umjesto da ide na predavanja. A i uvijek prisutan postotak onih koji dođu do faksa ali zaglave u bircu raste što više vremena protječe.

Veljača- Veljača je svima mrska jer iako nema predavanja počinju zimski ispitni rokovi. Budući da se više- manje svi prihvaćaju knjige, i da je krajnje vrijeme kopirat sve one skripte i rokove biznis u kopiraonama rapidno raste.

Također, i najkrcatije mjesto u gradu postaje NSB. Kao i uvijek kad su rokovi NSB je prepun (svi katovi su prepuni, a ne samo 5.-tamo je klijentela u istom broju cijelu godinu). Koliko je u NSB-u moguće naučiti, ovisi od osobe do osobe. Mene, primjerice ono pozadinsko zujanje klime, apsolutna tišina isprekidana cviljenjem liftova potiče samo na spavanje i odlazak na kavu na 5.kat. Al ima ljudi koji zaista tamo i nešto nauče.

Ožujak- Ožujak baš i nije po ničemu poseban. Više služi kao odmor od rokova i upadanje u neki zakašnjeli zimski san, budući da nam ispiti onemogućuju slična stanja ranije. Kako su ispiti već završili, i što si dao, dao više nema neke pretjerane potrebe pohađati predavanja i biti u toku s gradivom pa je ožujak pogodan i za malo dulji boravak doma (ako niste iz ZG), neko putovanje…ili jednostavno beskonačno sjedenje po kavama i dangubljenje.

Travanj- Kako se lagano proljeće dovlači sve je teže odoliti zovu terasa u odnosu na zagušljive predavaone. Ali, u travnju vrebaju i rokovi. Doduše, oni izvanredni, ali ako veljaču niste proveli radno, onda je ovo dobrodošla prilika za ispravljanje tih grijeha prošlosti. Osobno mislim da se baš u travnju riješava pitanje hoću li ili neću proć godinu. Jer ako u travnju (kad već nisi u veljači) počistiš ispite iz zimskog semestra, šanse za to da se u ovakvom ciklusu nađeš i iduće godine su mnogo veće.

Svibanj- Poprilično sličan prosincu budući da je natrpan kolokvijima pa je najbolje opet svratit do NSB-a. Tamo, ako ništa drugo, okružen svim onim marljivim ljudima i hrpetinama knjiga dobivaš osjećaj da nešto korisno i radiš. Jedina kvaka NSB-a je u tome što je tamo vrlo lako nabasati na ekipu iz gimnazije koju nisi dugo vidio jer ste se razišli po različitim fakultetima, a onda je teško izbjeć kavice za dobra, stara vremena.

Lipanj- Kada završe predavanja (na koja sad već stvarno više nitko ne ide) umjesto zasluženog odmora (nakon svih onih kolokvija u proteklom mjesecu) službeno započinju ljetni ispitni rokovi. Ljetni ispitni rokovi (kao i svi ostali, ali ovi pogotovo) znače opet high season za vlasnike kopiraona, a za studente razdoblje obaranja rekorda u broju popijenih šalica kave i popušenih cigareta. Već po defaultu 90% nas se pretvara u kofein-ovisnike (znate onaj feeling kad je već 1 u noći a skripta ispred tebe, i nemreš sjedit nad njom jer si totalno hiperaktivan od svih onih kava..pa je najbolje zapalit da se smiriš) a dio i u privremene pušače (mogli bi ih nazvat «rok-pušače» zbog sličnosti s «vikend-pušačima»).

Srpanj & Kolovoz- Stvar se stišava polovicom srpnja kada oni marljiviji (ili sretniji, može i tako) skaču od sreće jer su dali uvjet a ovi ostali se mire s time da im je ljeto propalo. Ne, propalo nije prejak izraz zato što se (pogotovo ako vam za uvjet fali više od 1 ispita) većinom za 1. jesenski rok treba vratit s mora debelo prije kraja 8. mjeseca i uhvatit se knjige što je katastrofa teško jer se još nisi stigao ni odmorit pošteno (pošteni odmor traje više od mjesec dana) a treba već počet učit. A učit dok je vani još uvijek 30 stupnjeva, dobar dio ljudi još na moru nije baš produktivno.

Rujan- Sada je već stvar postala ozbiljna jer prilika za dat ispite i upisati sljedeću godinu je sve manje (točnije dvije i eventualno treća). U principu se zatvaraš u kuću sa knjigama i gore navedenim supstancijama i pokušavaš uhvatit taj famozni uvjet. Upravo u tom razdoblju te najviše ljudi zove van i na razne fešte jer kako se daju uvjeti tako se to i slavi, i meni osobno dođe da plačem kad moram odbiti takav poziv i vratit se knjizi. Ali kad i sam daš uvjet onda je prilika za nadoknadit sve propušteno, i to duplo. No, nažalost već par tjedana kasnije opet dolazi listopad…i here we go again.

Bingo! Govorim o Valentinovu. Po meni, izuzev vjerskih, svi ostali «dani» i praznici su izmišljeni da se ne bi radilo. Takve «dane» u potpunosti pozdravljam. Valentinovo ili «Dan zaljubljenih» nije jedan od njih.

Dakle, zašto nam uopće treba Valentinovo? Da se sjetimo koliko volimo svoju bolju/goru polovicu? Moguće. Jer, samo zbog nekog kog stvarno voliš možeš otrpit grozotu kupovanja dara za Valentinovo. Sjećam se kako sam prije par godina poludila dan prije Valentinova…otprilike u 3. dućanu u koji sam ušla mi je već trebala velika snaga volje da se sjetim zašto sam ono s njim i ne bi li mi bilo bolje da soliram.

Svakako, bolja ideja od kupovanja nečeg uobičajenog je smislit nešto originalno. A to je još djelotvornija varijanta za izgubit živce. Barem meni. Nikad mi nisu išle te stvari…a nekako od one torte koju sam pekla (tadašnjem) dragom za rođendan su mi prisjela takva originalna iznenađenja (al o tom drugom prilikom . Valentinovo je, dakle pravi test za vezu. Hm…dok bolje razmislim, na jedina 2 Valentinova provedena u vezi uspjela sam se oba puta zakačit oko nečeg s dečkom. Nečeg vezanog za Valentinovo, naravno.

Ali, je li soliranje na taj dan bolja solucija? Naravno- ako se zatvoriš u sobu, pokriješ poplunom po glavi i zagrliš jastuk. Izlozi su krcati faking srcima, priviđa ti se da vidiš i duplo više zaljubljenih parova po cesti nego što ih ustvari ima, čak ti nude i da jeftinije telefoniraš ak si zaljubljen. To isto tak bedira. Uglavnom..il nek netko ukine to mutavo Valentinovo, ili bar nek bude neradan dan. «Mrzim Valentinovo» rekao bi onaj mrzovoljni štrumf. Ja bih se složila… Ipak, možda je sve ovo samo moj obrambeni mehanizam, i ja ustvari želim da me netko izvede na večeru, iznenadi nečim posebnim, pokaže koliko mu je stalo do mene…ili mi jednostavno napiše pjesmu

Bili su prilično rijetki, ali spirsani ljudi koje sam tada viđala su imali kričavo-narančastu kosu i zelene obrve (mislim, tko se ne sjeća DJ Marushe?) ili dugu kosu, jaknu sa šiljcima i zastrašujući pogled. Zastrašujući barem osnovnoškolkama, ako već nikom drugom. Ta vremena, kada je piercing bio dio sub-kulture su odavno iza nas. Iako, naravno, ne mogu tvrditi da je piercing postao masovni trend, ipak danas teško da ćete proći gradom a da ne primijetite barem 4 ili 5 spirsanih. A da ne govorim o sve većem broju zvijezda koje uzbunjuju detektore metala po aerodromima…od luđaka poput Marilyn Mansona pa sve do slatkica iz Sugababes.

Ali, oni su zvijezde..a mi obični smrtnici. Dakle, ako ste obični smrtnik koji se odlučio spirsati što trebate učiniti? Za početak, razmislite još jedanput. Jer, osim ukrasa, ako je piercing na vidljivom mjestu, dakle na licu, suočit ćete se za početak, sa starcima. Pretpostavivši da ste još uvijek njima na grbači, i kao pravi student to namjeravate još dugo i biti, morat ćete ih ili jako dugo nagovarati, ili biti spremni na posljedice kad dođete kući, a u nosu vam zakačen ring koji vašu mamu neodoljivo podsjeća na one prstene koje stavljaju volovima u nos.

A osim njih, piercingu nisu osobito skloni ni 70-godišnji profesori koji obično predaju najteži kolegij na godini. No, sad ozbiljno..čula sam za slučaj kada je cura morala vadit piercing iz obrve jer joj je profesor izričito rekao da neće položiti ispit dok ga ne izvadi. Još uvijek ste odlučni u želji da se spirsate?

Dobro onda..krenimo dalje. Da bi uopće se mogli spirsati morate biti zdravi. Nažalost..ne mogu se svi ljudi pirsati. Hemofilija, dijabetes, srčani problemi, bolesti imunog sustava, alergije na neke metale..i još mnogo toga zahtijevaju da se konzultirate s liječnikom prije eventualnog piercinga.

Mjesto na kojem se odlučite pirsati mora (osim ako ne želite trpjeti neke posljedice u obliku loše postavljenog piercinga ili još gore, zaraze) biti pouzdano, u kojem rade stručnjaci. A ne kod nekog doma tko pali igle da ih «dezinficira». Pri pirsanju se uvijek koriste igle za jednokratnu upotrebu koje pirser otvara pred vama, i nakon pirsanja baca u za to posebno određen spremnik. Osoba koja vas pirsa, mora nositi latex rukavice za jednokratnu upotrebu. U pravom piercing studiju nakit se sterilizira u posebnom, tkz. autoklav sterilizatoru koji uništava sve bakterije i viruse (znači, i HIV i hepatitis). Ako su te sve mjere provedene, opasnost od ikakve zaraze tijekom samog postupka je nepostojeća. Odnosno, minimalna…ukoliko se itko može dosjetiti kako bi se uspjelo zaraziti unatoč svim ovim mjerama opreza.

Također, nakon pirsanja morate dobiti upute o daljnjoj njezi vašeg piercinga, tijekom perioda zarastanja. Period zarastanja piercinga može varirati od 4-6 tjedana (npr.jezik) pa sve do 6-9 mjeseci (pupak). No, najčešće piercinzi zarastaju oko 3 mjeseca (obrva,nos,obraz). Sve to ipak varira, ovisno o vašoj anatomiji. Moram li uopće spominjati da se dobivenih uputa trebate pridržavati ako želite izbjeći moguće infekcije, keloidne ožiljke (izrasline divljeg mesa oko rupe), krivo zarastanje ili izrastanje piercinga?! Pretpostavljam da ne.

U Zagrebu, iako je milijunski grad, postoje samo 3 salona za piercing. Jedan je Zagrebački bodypiercing salon u Vlaškoj, oko broja 70 (poznatiji kao «onaj u Tkalči» jer im je Tkalčićeva bila nekadašnja adresa) a drugi, tattoo& piercing salon «Zagreb» u Tratinskoj 28 (poznatiji kao «kod Zeleta», po glavnom tattoo majstoru). U tom u Vlaškoj sam bila samo jedanput, i na letimičan pogled mi je ostavio dobar dojam. Pristojno, i čini se čisto mjesto s ljubaznim osobljem.

«Zagreb» sam upoznala malo bolje, i za taj salon mogu sa sigurnošću tvrditi da je jako dobar, i da se možete bez bojazni prepustiti njima u ruke. Treći, «Godina Zmaja» se nalazi u Sesvetama i u njemu nažalost nisam bila, ali i o njima sam čula sve najbolje. Ipak,jasno vam je da je najbolji izbor da se prošetate do sva 3 i sami odlučite.

Sve ove informacije vjerojatno možete pronaći bilo gdje na netu…no malo gdje možete saznati ono što vam je zacijelo prvo palo napamet: Da li boli? Eh, kako sam ja uvijek bila vjerodostojna «novinarka» , da ne bih napamet pričala, odlučila sam se pirsat, da vam mogu iz prve ruke reći boli li ili ne. Šalim se, naravno..nisam tolko predana «poslu» da bi se iz researcha išla pirsat, ali stvarno mogu reći iz prve ruke, jer pirs zaista i imam. Na lijevoj obrvi.

Prije nego sam se ja išla pirsat čitala sam na netu razna «svjedočanstva» o tom koliko boli. Bilo je ljudi koji su tvrdili da su praktički se onesvjestili od bolova, do onih koji kao nisu ni osjetili. Što je obični bullshit. Naravno da osjetiš kad ti igla prolazi kroz kožu, osobito tanku kožu poput ove na obrvi. Prava istina je naravno na sredini. Boli kao kad ti vade krv-jer princip je ustvari isti. Mene prva rupa nije boljela, druga malo..a jedino što malo više boli je kad ti izvlači iglu i paralelno provlači nakit kroz rupu. A to traje otprilike 3 sekunde. Stvarno ništa strašno…a imajte na umu da ovo piše osoba koju hvata mučnina na samu pomisao da mora zubaru. Ako sam ja preživjela, svatko će. Doduše, pomoglo je i to da je frajer koji me pirsao bio stvarno zgodan (još uvijek žalim za time što sam bila malo izvan sebe pa ga nisam uspjela pitat kak se zove), pa me bilo sram cvilit da me boli

Kao i sve ostalo, ako se zaista želite spirsati zbog sebe, a ne zbog nekog trenda ili tuđih zahtjeva, učinite to. Ja nijedanput nisam požalila. Ne požalim čak ni svakog jutra u posljednjih godinu dana kad moram gurnut glavu pod slavinu da umijem taj dio lica, jer ga ne smijem otirat rukama.

Disklejmr: Iako sam u 3 mjeseca, dok je sazrijevala moja odluka o pirsanju pročitala gomilu članaka na tu temu, i išla čak tako daleko da sam vukla svoju doktoricu opće prakse za rukav da mi objasni neke stvari koje su me zanimale, ja nisam ni medicinski radnik, niti piercer (očito je, zar ne , stoga ovo shvatite samo kao savjet, a nikako kao jedinu referencu prije pirsanja.

Ipak, odraz u zrcalu me nije previše zabrinuo. Pa učila sam ja o refleksiji svjetlosti, sve je to jedna velika optička varka. Pravi šok je uslijedio tek sljedećeg jutra kada sam pokušala zakopčati omiljene traperice. Nije uspjelo. Budući da ni sljedećih 11 pokušaja nije urodilo plodom, uhvatila me panika. Predebela sam, te hlače su mi oduvijek bile taman, nekad i preširoke. Odlučila sam da je krajnje vrijeme da nešto poduzmem.

Za početak sam svratila do svoje teretane.
«O, pa imamo vas u kompjuteru, dolazili ste prije 2 godine.»
Kimnula sam glavom. Đizs, dvije! Nije čudno što nemrem hlače zakopčati.

Ali,kao i prije 2 godine, i sad mi je teretana ubrzo dosadila. U roku tjedan dana počela sam drijemati na benchu umjesto da radim trbušnjake, i poskrivečki čitati novi Elle dok trener nije gledao.

Ne, teretana mi nikako ne odgovara. Najbolje da se bavim nečim zanimljivijim. Znam, Pilates je prava stvar za mene! Kupila sam čak i loptu (btw. prodajem novu, nekorištenu loptu za Pilates, zelene boje, promjera 75 cm, javiti se na mail . Ali, Pilates je četvrtkom! Četvrtkom su Kućanice i Kevin Hill. Damn. Susan, Lynette, Bree i Gabrielle, a osobito Kevin su prevagnuli. Pilates je otpao.
Možda da prvo počnem s dijetom.

Jeste li ikad probali South Beach dijetu? Onu koju navodno slijedi Nicole Kidman? Ne znam za Nicole, ali doručak koji se sastoji od 2 dl soka od rajčice, pečenih jaja sa svježim začinskim biljem i gljivama, 2 kriške slanine (da, dobro ste pročitali, dijeta sa špekom…ironično, zar ne?) i kave bez kofeina s nemasnim mlijekom i umjetnim sladilom mene su natjerali na jutarnje bljuvanje. Iako nisam to sve pojela u jedno jutro. Što se događa kad sve to pojedete, ne želim ni zamišljati.

Nakon 2 «uspješna dana» South Beacha koji su uključivali i «deserte» poput kreme od sira i limuna (ne želite znati recept za to, vjerujte mi) zaključila sam da sam na najboljem putu k bulimiji i krenula tražiti novu dijetu. Prijateljica mi je preporučila neku slovensku dijetu. Osim što je bilo urnebesno smiješna jer je bila i napisana na slovenskom, ta dijeta je uključivala i juhu od kupusa, što god to bilo. Odlučila sam ne saznat.

Trebala bih ustvari samo izbaciti čokoladu i malo manje jesti navečer. Ili uopće ne jesti navečer. Prva 3 dana je nekako išlo, a onda me uhvatila apstinencijska kriza. Sanjala sam Twixove,Snickerse,Kit-kate,Kinder Countrye,Griotte, pa čak i čokolada za kuhanje…Peti dan sam udarila dijete na autobusnoj stanici, otela mu Snickers iz ruke i trčeći se udaljila Dotaknula sam samo dno.
Otključala sam stan, i dok sam ulazila čula sam mamu kako viče: «Alba, dušo..zaboravila sam ti reći, znaš one tvoje omiljene traperice? Pogriješila sam temperaturu i stisnule su se u pranju!»

1. Sponzori – najkraće rečeno – frajeri koji imaju lovu. I samo to. Ta se grupa može podijeliti na dva osnovna tipa – sponzor primitivus i sponzor galantus.

Ove prve nalazimo u Sokolu (kako vrebaju oko šanka i na ulazu), Fontani, San Antoniu i sličnim mjestima gdje se vrti 100% primitivno, ovaj 100% domaće. Način prepoznavanja (često nepotreban, jer te zaskoče prije nego se uopće snađeš) sponzora primitivusa nije osobito zahtjevan – najčešće su stariji od 25,30 , pomalo već ćelavi ili zbrijane glave (oni koji prikrivaju ćelavost), raskopčane košulje, sa zlatnom lančugom oko vrata i urliču : «Oj Zagoro lijepa li si..»

Druga vrsta – sponzor galantus je malo lukavija. Oni se vrte oko Piranhe (to im je odnedavno glavno sjedište), a ni mjesta poput Baobaba, Papaye ili Hemingwaya im nisu strana. Njih je već malo teže uočiti jer se na takvim mjestima dobro uklapaju u ušminkanu masu. Obučeni su po posljednjoj modi, ipak sigurno je da im se na bar jednom odjevnom predmetu može pročitati D&G, Versace ili DKNY. Na nogama su im Paciottice, a oko vrata gore spomenuta lančuga (no najčešće, srećom, ispod majice). Također, često su i sinovi vlasnika diskoteka na Tuškancu. Za razliku od prvih kojima njihovo poznavanje hrvatskog jezika dopušta samo konstrukcije tipa «Ej mala, dobre sise, šta’š popit?» ovi drugi su razvili malo suptilniji pristup. Primjerice, ti si na šanku i prtljaš po prepunoj torbici tražeći novčanik, a on elegantno uleti s novčanicom, kao bude on platio, da se ne mučiš dalje.

Iako im se metode/pristup pomalo razlikuju, deep down oni imaju samo jedno za ponudit, a samo jedno i traže.

2. Plesači

Plesači su meni osobno najgori od svih «šprehera». Njih se može naći po svim diskotekama (Saloon, Best…), ali najčešći su u Aquariusu. I to subotom. To su vam oni koje u stvari ne vidiš sve dok te ne obgrle dvije ruke (faza 1) i dok se ostatak tijela vlasnika tih ruku ne priljepi za tebe (faza 2) i ne počne spuštat oko tebe (faza 3). Ja osobno faze 2 i 3 ne doživim baš jer se takvih riješim u fazi 1. Znakova prepoznavanja nema. Zato su i opasni. Ipak, budući da ih je 90% djeca Univerzijade (’87 godište) može ih se raspoznati po mlađahnom izgledu. Onih ostalih 10% čine studenti za koje nema isprike. Ajde, ovi su još mladi pa ne kuže, ali svi iznad ’87 godišta koji primjenjuju te metode su jednostavno jadnici. Kakva je to špreha?? Nikakva. Oni nisu u stanju niti smislit rečenicu tipa «Možemo se upoznati?». Pa da mi dođe Johnny Depp osobno i počne tako «plesat» oko mene pobjegla bih. Dobro, lažem, Johnny-ja ne bih odbila, ali ako niste on- odustanite.

3. Original špreheri

To su frajeri koji misle da se žene osvajaju pick-up lineovima. Ono, «Nice shoes,wanna fuck?» tipovi. Naravno da taj pristup pali, u porno filmovima primjerice, ali u ZG teško. No naši original špreheri (srećom) ne koriste takve pick-upove, nego se baziraju na komplimentima. Koliko god nama ženama bilo ugodno slušat komplimente, ipak znamo raspoznati kad netko (oprostite na izrazu) sere. Jer oni se ne zaustavljaju na «baš si mi slatka» što bi bilo prihvatljivo. Nee- oni su opčinjeni našom ljepotom, nikad nisu vidli tako dobru guzu, noge, lijepe oči bla bla. Osobno, najljigaviji ulet tog tipa sam doživjela kad mi je ćelavi razbijač kinda guy rekao «Naša djeca bi bila Miss Svijeta» . Odgovorila sam mu da se slažem, ako bi bila na mene.

Ova vrsta je široko rasprostranjena. Njih ima svugdje gdje ima i žena, ne može ih se prepoznati dok ti ne ulete. A tad je već kasno.

4. Pijavice

U pijavice mogu spadati i plesači i sponzori i original špreheri. Taj pridjev dobivaju svi koji se ne maknu nakon tvog odbijanja nego pile i pile dok ih stvarno nisi prisiljena izvrijeđati.

Primjera radi, evo izvornog transkripta mog posljednjeg susreta s jednim takvim:

«Hoćeš plesat samnom?»
«Ne, meni ti je to malo bezveze plesat tak s nekim u disku» (glumim pristojnost)
«Dobro, ajmo nešto popit»
«Ne, hvala, nisam žedna»
«Pa ti si tak komplicirana, ajde idemo sjest tamo» (pokazuje na kauče sastrane)
«Ma ne, dobro mi je tu» (jebote pileći mozgu, ako neću plesat s tobom , sigurno neću ni sjedit)
«Pa daj ajde, popij bar nešto»
«Ne» (sad sam već luda)
«Pa kakva si to ti. Ništa nećeš. Nećeš ić na šank, nećeš sjedit, nećeš plesat…»
«Hoću plesat, al ne s tobom»

Uglavnom, you get the point. Nakon još otprilike 5 minuta sam ga se riješila, ali za pola sata se vratio pozdravit me i tražio me broj!!!

Za takve nema lijeka. Jedino što ponekad pali je uprijet prstom u najveću mrgu za šankom i reći «Ono tamo mi je dečko, otišao je po piće. Što si ono trebao?»

Pretpostavljam, da sam muško da bi i meni bilo teško smišljati kako uletit curama. Ali sigurna sam da bi pokušala ili nekim duhovitim komentarom, ili jednostavno «Simpa si mi, jel se možemo upoznati?» Takav simple i nenapadan ulet me još nikad nije nagnao da otpilim autora. Bar ne odmah.

Umag je vjerojatno jedinstven po tome što, za razliku od ostalih gradova na Jadranu zabava nije u gradu, nego u turističkom naselju Stella Maris, što predstavlja spas za one jadne turiste koje baš zbog toga manje «gule» raznorazni turistički vlakići koji bi ih inače vozili do mjesta gdje je zabava. Ipak, za one koji su čvrsto odlučili gledati «atrakcije» na rivi turistički vlakić, i to turistički vlakić koji «guli» zaista postoji, a cijena vožnje je 10 kn, isto kao i za one koji bježe od tih istih «atrakcija» iz grada u turističko naselje.

Zabava. Zabava u Umagu je jako promjenjiv pojam. U onih tjedan dana koliko traje Open u Umagu je ludnica, «špica», a onaj ostatak sezone, vlada već poslovično mrtvilo po kojem smo poznati. Budući da sam ja, kao i svi ostali, bila za vrijeme turnira, shavtite ovo i s tog aspekta.

Ako otpišete mjesto gdje se vrte narodnjaci (na ulazu u parking glavnog terena, pojma nemam kak se zove) i prazan disko imenom i izgledom «Dvorac», za izaći navečer postoje 2 mjesta: cocktail barovi Hemingway i Macumba. Hemingway je razvikaniji, međutim, budući da je on tamo otvoren samo dok traje Turnir (da, kao putujući cirkus- nema turnira, nema Hemingwaya) uređenje baš i nije vrhunsko. Ipak, prostor je velik, lokacija idealna (nasuprot glavnom terenu), a sve ostalo ovisi o količini alkohola koju ste unijeli u sebi (jer ga u bocama, očito, ne možete unijeti). Iako je krcato, prostora se ipak nađe, ako nigdje, onda uz neki od šankova (kojih, čini mi se, ima 4). Muzika je komercijalna do otprilike 1h, a onada dođu neki šatro-razvikani DJ-i i polugole tete koje plešu, i uz dum-dum-tras-tras muziku party može početi.

Kad vam to dopizdi (a vjerojatno hoće), selite se stotinjak metara dalje u Macumbu. Macumba se nalazi odmah pored plaže, ali s plaže ne možete ući u nju (što ipak nije toliki paradoks kao sad me ima-sad me nema Hemingway). U usporedbi s Hem-om, Macumba je malo, ali zgodno mjesto, koje actually ima i unutrašnji dio i wc-e (za razliku od Hemingwaya), i jedan šankić na terasi. Muzika je dobra, što vjerojatno i privlači tolike ljude pa ste zbog nedostatka prostora prisiljeni stajati i izvan za to predviđenih dijelova, što uzrokuje uništavanje obuće crvenom zemljom (provjereno na novim bijelim japankama).

Klijentela na tim mjestima je standardna- Talijani koji bare, maloljetni Nijemci, polugole cure i curice…a tu i tamo zaluta i poneki tenisač.

Turnir. Ono po čemu je Umag najpoznatiji je naravno, Croatian Open. Ono po čemu je Croatian Open najpoznatiji je Carlos Moya. A ono po čemu je najpoznatiji Moya su hostese. Umag ne bi bio Umag da nema tih hostesa. To su vam cure koje je lako prepoznati po tome što usred bijela dana moraju nositi jarkocrvene suknjice, i stajati na ulazima na terene u štiklama. Ipak, s obzirom na priliku motanja oko tenisača vjerojatno im to ne pada preteško. Umaške hostese su poznate po svojoj ljepoti. E sad, ja kao ljubomorna ženska ću reć da me po tom pitanju baš i nisu impresionirale, no ja ih nisam vidjela niti pola, a među hordom od 125 žena se mora naći nešto dobro. Ne možete me uvjerit da se Carlos vraća bezveze svake godine.

Kao i sve ostalo, i turnir tj. tereni na kojima se igra su smješteni na glavnoj gradskoj plaži koja je, iako gradska od grada udaljena dobrih 5 kilometara, ali u centru Stella Marisa. i zato je cijeli dan tamo mooving. Mečevi (barem oni pred kraj turnira-četvrtfinale pa nadalje) se igraju iza 5 popodne pa taman stignete s plaže navuć nešto pristojno na sebe (kad ste vidjeli klošare u gledalištu na teniskom meču) i pravac mečevi. Ako sjednete ispred ili preko puta glavnog semafora doživljaj je fenomenalan. Sjedenje na bočnim stranama ne preporučam jer neprekidno okretanje glave lijevo-desno ostavlja posljedice.

Pomaknuti se, ući ili izaći smijete svaki 3. gem, ili na kraju seta (dok igrači sjede), tako da točnost pri dolasku na meč baš i nije nužna. Jedino kada igra Moya tribine se osjetno više popune pa je bolje doći ranije. Ono što je dobro jest da karte vrijede za sve mečeve tog dana, pa kad vam dojadi napucavanje loptice, možete komotno ispod terena na ćevape, kojih se za hrvatske standarde, dobije začuđujuće obilna porcija. A i fini su.

Sve u svemu, turnir je odlično organiziran, i zabavan, pa ako i ne volite previše napucavanje loptice vamo-tamo u svoj toj strci i događajima oko turnira sigurno ćete naći nešto i za sebe- ako ništa drugo, vatromet nakon finala je odličan.

Plaže. Prilično iznenađujuće, ali Umag ima zaista dobre plaže (što potvrđuje i priličan broj plavih zastavica na umaškoj rivijeri). Iznenađujuće zato što, za razliku od uobičajenih istarskih stjenovitih plaža u Umagu možete naći i pijesak. Doduše, možete ga naći ako otplivate 20-ak metara kroz fuj dio koji uključuje stijene i morsku travu. Dotični pijesak se nalazi na Gradskoj plaži koja je poprilično velika (mislim, zato i je Gradska) , i spaja se sa hotelskim plažama turističkog naselja (no razlika se primjećuje samo u finim ležaljkama na hotelskim). Plaža pruža mogućnost ulaska u more preko stijena (nepreporučljivo),betoniranih stepenica ili malo dalje, preko šljunka. Dakle, ponešto za svakoga- i za mazohiste, i za neplivače, i za one ostale (uključujući i djecu). Pijesak je fakat fora- kada vam dosadi plivanje, samo stanete i možete se odmoriti na pijesku, bez popratnih sadržaja kao što su dosadni klinci u plićaku (jer se ovaj pijesak nalazi na malo većoj dubini).

Sadržaji na plaži su uobičajeni- slastičarne, 2-3 birc-restorana, i gore spomenuta Macumba, ako se stvarno ne možete suzdržati od cuganja ni po danu.

Na Umaškoj Gradskoj i obližnjim plažama je populacija čehinja u tangama i talijanki u toplesu poprilično mala, pa stoga za slične prizore vjerojatno treba prošetati koji kilometar gore (u smjeru suprotnom od Grada)…pa tko voli, nek izvoli.

Prvi:
Čim si zauzet svi ti uletavaju.
The ultimate pravilo. Majka svih pravila. Meni se događa redovito i uvijek. Kao da na čelu nosim natpis-imam dečka, dođite me dovest u iskušenje. Mjesecima soliraš, i zijevaš od dosade vani, a onda čim nađeš nekog, voila ! Za njim se dovuče još desetak. Čisto da te ubiju u pojam.

Drugi:
Baš onda kada nisi oprala kosu sretneš komada na kojeg se pališ već mjesecima.
Hodaš totalno odsutna po cesti vraćajući se s tjelesnog, ili možda ideš učiti ujutro u NSB. Raščupana i masne kose, nenašminkana i s podočnjacima k’o rakun naletiš na whooooa ..njega.
I onda, još bolje- obrati ti se. Onako neodoljiv ti se smješka, a ti tražiš u blizini neki škarnicl za nabit na glavu, ili najbliži šaht za propast unutra (kad se već majčica Zemlja ne želi otvoriti).

Treći:
Dečko koji ti se full sviđa ima hrpu «prtljage», uključujući i jedva (i to ako) prežaljenu najveću ljubav.
Pa naravno- tako dobar, zgodan i pametan. I još hetero. Zar si stvarno mislila da je tebe čekao cijeli život? Neka se već našla na pravom mjestu u pravo vrijeme. I čak ako stvarno više ne osjeća ništa prema njoj, od same pomisli na nju će ti se kad-tad dići kosa na glavi.

Četvrti:
Upravo taj tjedan kad ti se nije dalo sastavit s britvicom uleti seks.
Možda čovjek to u žaru akcije neće ni primijetit, ali mene užasava pomisao da sam (privremeno) vukodlak. I to goli vukodlak. Pitate se zašto žene rjeđe prakticiraju seks za jednu noć?! Evo zašto, jer se treba itekako pripremit za potencijalno golu situaciju.
Sad ćete vi frajeri reći da pretjerujem, ali upravo vi ste nam i postavili te «zahtjeve»- ogulit valjda sve sa sebe osim kose, pa eto vam sad.
I gora varijanta četvrtog paradoksa:
U pol akcije skužiš da ustvari nema kondoma nigdje u blizini.

Peti:
Najveći komadi se najgore ljube.
Ovu misteriju nikada neću shvatit. Dečki koji su prevrtili cura u broju ravnom populaciji npr. Slovenije još uvijek misle da je više sline poželjno, neprekidno zatvaranje i otvaranje usta vrhunac strasti, a zubi dobrodošla pripomoć. E pa nisu!!
Nemali broj puta mi se dogodilo da je neki Apolon, savršenstvo toliko loš da mi se u roku 3 sekunde pretvori iz princa u žabu. Krastaču.

Šesti:
Nikad kad si na kavi s nekim predobrim neće naići nijedan bivši i nijedna frendica.
Idem na kavu s najzgodnijim likom na faksu, i iako je kava frendovska zvjeram uokolo čekajući da naleti netko poznat i vidi me u ovakvom društvu. Čisto radi zlobe i podizanja ega.
I ko za vraga-nikog. Ni bivših o koje se inače stalno spotičem, ni zluradih «frendica», pa čak ni dobrih frendica. Pustoš. Pa dajte ljudi…gdje ste kad vas čovjek treba?

Sedmi:
Tri dana prije no što si odlučila skupit hrabrost i prić mu on nađe curu.
Ljudi su već mislili da je gay, ili u najmanju ruku da nije normalan koliko je solirao. Pa ajde, kud puklo da puklo prići ćeš mu i upoznat ga, i onda te neka dobra duša izvijesti (ili, još gore, on sam) da ima curu. Puna tri dana. Hm, što si ono trebala?

Osmi:
Kad ga ostaviš, on se promijeni. Nabolje.
Damn! Furao je dredlockse, i odbijao ih prat. Kada ti je konačno dopizdilo i ostavila si ga, mister se ošišao, počeo držat do sebe i najednom postao komad. A tebi «prošla baba s kolačima».

Deveti:
Dok si s njim svi prigovaraju, kad ga ostaviš si gadura.
«Ali on je tako dooobar..kako si mogla?» govore ljudi koji su ga do jučer smatrali dosadnijim od sjednice Sabora. Sad si ga ostavila, a umjesto da te konačno puste na miru opet te dave glumeći dobre Samaritance.

Deseti:
Ljudi sami sebe opisuju vrlo subjektivno.
Svi koji se na netu predstave kao 185 cm, 78 kg, crna kosa i plave oči su u stvarnosti širi nego viši, i vjerojatno plavi.
Stara mudrost kaže- ne tražit i ne nadat se ničem preko interneta. Postoji razlog zašto je netko pred monitorom u subotu navečer. Misteri Hrvatske niti ne znaju upalit komp.

Naravno da sve ovo nabrojano ne vrijedi u 100% slučajeva, ali ponekad se tako često ponavlja da se ne može više smatrati slučajnim događajem.
Meni su se neke od ovih stvari toliko puta već dogodile da se ne mogu ne zapitati: Je li mi u prošlom životu ne jedna, nego čopor crnih mačaka prešao preko puta?!
Ako ste pak veće sreće, ili barem manji cinik i pesimist od mene, vjerojatno ste se dobro nasmijali na ovaj tekst. No, ako vam se jednom dogodi nešto slično zapitajte se – je li to stvarno slučajnost ili ona Alba ipak nije skroz trknuta…