Dugo kroz povijest žene su se nalazile u potlačenome položaju. Fizički slabije bile su prisiljene se snalaziti na drukčiji način. Jedina opcija koja je bila na raspolaganju je bila da nauče manipulirati muškima. Budući da su i prirodno muškarci emocionalno retardirani i češće manja glava nadvlada veću, to i nije predstavljalo neki veći problem. I tako su se žene, manje ili više, uspješno snalazile kroz povijest do trenutka kada se nije pojavio prvi vitez. Zaluđen svojim “nebulozama” on se dobrovoljno predao u njezinu službu. Zamislite da lutka sa kojom se igrate dođe do vas i kaže ja sam od sada vama na raspolaganju da radite sa mnom što god želite! I rodi se trenutak da se žena probije na čelo stola i to ne svojom krvlju, nego krvlju drugih muškaraca. Svaka čast!!! Iskoristivši ukazanu priliku žene postignu današnji odnos gdje se svaki muškarac silno trudi postići i najmanju njezinu naklonost (zanemarite debile)! U svega nekoliko tisuća godina žena je došla iz pozicije gdje mora podići guzu na pljesak dominantnog muškarca do situacije u kojoj će se muškarci koje Ona odabere doslovno poklat za nju.

A, gdje smo tu mi? Budući da je broj muškaraca nešto manji nego žena bilo bi logično očekivati da će se žene međusobno boriti oko nas muških. Ako to i je istina, opet su to toliko dobro sakrile da se nama čini kao da je omjer muških naprema žena 100:1 i da je svaka žena zadnja slamka spasa. Ali, napredak se našalio i sa njima.

Malo, po malo muškarci shvaćaju da je broj žena veći od muških. Bitnije od toga je da polako nadvladavamo nagon za uništenjem, pa se i prirodno usađena želja za borbom u nama smanjuje, a automatski i time kompeticija oko žena (kako lijep način da kažem da postajemo papci ). Sve češće se dešavaju situacije u kojima odustajemo od neke simpa cure jer oko nje visi 10-ak lešinara. Nema veze, ionako ih ima još dovoljno. Na taj način smanjujemo mogućnost ženama da biraju, pa ako ne žele birati između upornih neandretalaca koji skaču i kolju se oko nje i žele nekoga boljeg, prisiljene su prići nama i šarmirati nas. Time su automatski prisiljene više izlaziti u susret našim željama i zahtjevima. Time nas polako ponovno vraćaju u povoljniji položaj, ali su još uvijek inteligentnije od nas da znaju to izvesti na način da mi mislimo da mi zapravo osvajamo njih i opet koriste onu primitivnu kartu u nama, naš ego. Da li će napredak na kraju prevagnuti u korist žena ili muških ne znam, ali znam da ženski spol i nije toliko bespomoćan koliko se to trudi prikazati kada im odgovara, te da povratak na “tron” neće biti lagan, ako će ikada i biti moguć.

Možda je problem u nama?! Da li je moguće da smo uspjeli naseliti čitavu Zemlju, sletjeti na Mjesec, izgraditi civilizaciju itd., a nesposobni smo udovoljiti “običnim” ženskim zahtjevima. Sad će se neki pozvati na činjenicu da je ženama samo potrebna emocionalna potpora, ljubav i suosjećanje, a ne sve ovo ostalo. Možda je naša vizija potpore i ljubavi drukčija, a opet možda i jesmo “emotionally challenged”. Jednu stvar koju žene nikada ne cijene je koliki mi trud ulažemo da ih usrećimo. Ako ste ikada probali onda znate o čemu pričam. To je 24-satni posao. Mislim da mi je lakše otrčati 10 km nego jedan dan biti savršen dečko. Neki od zahtjeva koji su nam upućeni su sasvim razumljivi. Žene često traže sitnice. Super. Tu nema problema. Problem je u tome što je tih sitnica milijardu, i to naravno jedna iza druge. Znate ono kap, po kap i nastao je slap. Tu još pribrojite i činjenicu da dobar dio tih sitnica je nama neshvatljivo. I onda nam pukne ventil. Jedna malo grublja riječ i eto nadurena faca ili nedaj Bože plač. A onda gle, nekim čudom, sve dobro danas nestaje. Što nam onda preostaje nego tješenje, isprike i ispunjavanje sitnica sljedećih minimalno dva sata. AAAAAAARRRGGH!

Žene se uvijek čude, pa kako ih mi ne razumijemo. One su tako jednostavne. Jednostavne? Da BAŠ! Neke stvari nikada neću razumjeti. Npr. kažeš curi da ju voliš i ona je presretna. Ne ponoviš joj to svakih 15 minuta. i opet slijedi nagrada: natmureno lice. Šta se to točno promjenilo u tih 15 minuta. Zar je zaboravila? Ne, budući da kasnije u vezi redovito slijedi pitanje: Jel me voliš? Da ljubavi, volim te! Sigurno? Sigurno. U redu svatko se nekada osjeća nesigurnim, ali opet 15 minuta kasnije: Me voliš? I onda kada prođe početna euforija u vezi muški počnu upotrebljavati prokušanu tehniku: Me voliš? Mmhh. Sigurno? Mmhh. Jel ti mene uopče slušaš? Kažu da žena prosječno u danu kaže oko 5000 riječi, a muško 2000. Možda će im taj podatak objasnit da nam se ne da na jedno te isto pitanje odgovorit stoput dnevno i to još naširoko.

Nismo ni mi muškarci sveci. Često mi i jesmo svinje, što svakako pridonosi frustriranosti žena. Ja ne pokušavam opravdati muškarce, niti omalovažavati žene. Ja samo želim da žene shvate kako problem nije samo u nama. Neka im je na utjehu da muški rod polako izumire (znanstvena činjenica). Tu još pridodajte i pedere. Nemamo mi još dugo. Ali toliko koliko imamo (na utjehu nama) svijetom će dominirati SVINJA!

Nakon svih dogovora sa urednikom šprehe dogovoreno je da ću provesti nekoliko dana iskušavajući razne ekstremne sportove s ciljem da se dio te karizme prenese na mene. Budući da su nam financijska sredstva bila, takoreći, limitirana, bio sam prisiljen na određene improvizacije.

Prvi sport u kojem sam se odlučio okušati je ,naravno, klasični skok. Ujutro sam iz taktičkih razloga odlučio preskočiti doručak. Proveo sam 15 minuta u razgibavanju, kako bi se pripremio na sve napore, natrpao torbu energetskim napicima i izletio iz kuće. S licem koje sjaji od odlučnosti, zaputio sam se u obližnji park. Nakon pola sata traganja pronašao sam napola trulu trešnju koja će poslužiti kao zamjena za avion. I dok sam se napokon uspio dočepat grane, pogodne za moj skok, prolio sam stvarno poveću količinu znoja. Sad znam otkud im toliki mišići. Prvi skok mi je bio najstrašniji. Skok u prazno s 4m visine, jedino s kišobranom koji će ublažit pad, je stvar koju ću preporučit samo najhrabrijima. Nekoliko skokova kasnije, kad me prošla početna strava, počeo sam stvarno uživati. Taman kad sam se skroz ufurao sudbina je htjela da iskusim “ultimate fear” koji taj sport može ponudit. Zamislite da skačete u provaliju ispred sebe, puni napetosti u vašim mišićima, i onda, u onom ključnom trenutku, kada vam je adrenalin blizu maksimuma, kišobran vam se ne otvori. U toj desetinki sekunde kada shvatite da je sve gotovo doslovce se paralizirate od straha. Od sigurne smrti spasila me jedino sreća. Trenutak prije slijetanja, lokalno đukelo je odlučilo obaviti prirodni zov točno kod mojega drveta. Na moju sreću, umjesto u pod, tresnuo sam direktno na njega. Pridigavši se s poda odlučio sam da je s tim sportom za sad dosta. Ionako sam već uspio u svojem naumu, jer se već oko mene skupila poprilična grupa ljudi. Stvarno je zadivljujuće koliko je snažna ta privlačnost.

I tako sam gotovo tjedan dana proveo iskušavajući se u različitim sportovima, od jahanja na buldog-u (slično kao jahanje bikova), penjanja po lokalnom family frost kamionu, ronjenja u morskim dubinama kade, do krađe kovanica iz gradskih fontana. Napokon, nakon tjedan dana mukotrpnog iskustva moram priznati da je stvarno dalo rezultata. Radoznali pogledi, brojna pitanja i dvoznačni pogledi postali su moja svakodnevnica. Pa prema tome, naš zaključak je, ako vam ne ide u ljubavnom, društvenom ili poslovnom životu, svakako se okušajte u bilo kojem od ekstremnih sportova jer su rezultati zagarantirani!!!

U danima oskudice i crne budućnosti napaljenost može biti stvarno veliki problem. I onda gledate svog sretnog frenda/icu koji se sa zadovoljnim smiješkom šeće okolo, dok vi smišljate načine da ga zadavite. U takvim trenucima razmišljate kako biste mogli danima bez odmora.

Svi muškarci su duboko uvjereni kako bi mogli stalno i uvijek i nikada im ne bi bilo dosta. I onda – Jack Pot, osvoje curu svojih snova. Što je važnije, osvoje ju na duže. Taman kada pomisle da su im se svi snovi ostvarili i da mogu dobiti kada žele, počnu one fore tipa: “Joj, ne bih danas. Boli me glava”. I njihov svijet se ponovno sruši. Ova fora stara je koliko i vicevi o plavušama. Jedina razlika je u tome što u vicevima o plavušama možda i ima istine. Stvarnost je puno, puno drugačija. Kada napokon srušite sve barijere između sebe i svoje ljepše polovice, napravite svoj prvi korak u svijet gdje žena postaje lovac, a vi lovina. A to je svijet bez povratka. Problem je doći do te faze u kojoj je ostvareno apsolutno povjerenje u vas, te ste oslobođeni srama. Kako to postići, nemam pojma, ali možda vam Darko u tome pomogne .

Jednom kada žena uspije to postignuti gotovi su dani, a često i sati, bez sexa. YUHUU!!! Ispočetka. Prvih mjesec, dva, šest, pa čak i dvanaest. Međutim, ubrzo će doći vrijeme kada će muške početi boliti glava, spavati im se… A žene PIZDIT! Stvar je u tome da nas prvih nekoliko mjeseci drže pa čak i godine suzdržavanja koje nam omoguće da neko vrijeme funkcioniramo na 150%. Ali, kad tad će goriva nestati, a s njime i motivacije. Tužna i sirova istina je da mi jednostavno ne možemo u dovoljnoj količini proizvesti sperme koliko je žene mogu potrošiti . Nije da mi muški ne dijelimo tu strast, ali ponekad želja jednostavno nije dovoljna. Na kraju, ironija je u tome što muški, od početnog uvjerenja da bi mogli stalno, budu poraženi od žena, koje se pokažu stvarnom junakinjama !

Međutim, sve je to daleko bolje od kronične nestašice, a povremeno će se desiti da vas nešto razdvoji na desetak dana (put, posao …), a tad se vraćate kući luđi nego ikad i spremni za posao !

Imam dojam da od trenutka kada smo se prebacili na sjedilački način života muškarac je postepeno počeo izumirati. U doba kada je hranu trebalo uloviti kopljem nije bilo previše rasprava oko podjele poslova. Nije bilo ljutih feministkinja i emancipiranih žena koje su zahtijevale da one budu te koje će natjeravati jelena po cijele dana ili pokušavati ubiti životinju čije lijevo jaje teži više nego ona. Definirati muškarca je bilo puno jednostavnije. Ako si sposoban donijeti ručak postao si muškarac. Priskrbiti hranu je bila osnovna funkcija. Ako to uspiješ osigurao si, manje više, sve za svoju obitelj i bio si ponosan na to! Danas kada odem u dućan i napravim istu stvar, iz nekog čudnog razloga, nekako se ne osjećam sposobnim, ni ponosnim. Da se razumijemo, donijeti hranu znači donijeti meso. Sumnjam da bi tada žena bila oduševljena idejom da odeš po hranu i doneseš soju i kažeš joj da je to zdravo za nju. Ali zato danas ne samo da možeš biti motorički kreten i to postiči, nego ćemo biti i vegetarijanci jer životinje imaju ime. Ili još bolje. Svete su. Milijuni gladnih ljudi u zemlji sa stotinama tisuća krava. Tko je tu idiot?

Danas ako želiš imalo uspješan život moraš se školovati do trenutka kada su prije i tvoja djeca već imala djecu. Ali dobro. Zato živimo duže. Nakon 20 godina obrazovanja i 35 godina rada možemo uživati u još 30 godina artritisa, kolesterola i dijabetesa. Jer odjednom, magično, donijeti hranu više nije dovoljna aktivnost da budeš zdrav i fit. Osim ako ne jedeš soju.

U današnjem svijetu, da bi bio muškarac, više nije dovoljno raditi i brinuti za obitelj. Na poslu sam imao priliku, u Men’s Health-u, vidjeti kako izgleda moderan muškarac. On je uspješan na poslu, šarmantan, srdačan s ljudima, modno osvješten, vodi brigu o svojoj koži, jede oraščiće i plodove koje ni majmuni ne znaju da postoje, duhovit je, vodi ljubav i naravno, fit je. Ne nabildan. Fit. On „trenira“ sa pilates loptom i trakom. Utezi su out. Možda sam lud, ali mene hvata tjeskoba kada se zamislim sa depiliranim pazuhom u rozoj košulji sa cvjetnim mirisom nove Garnierove kreme za meknu kožu muškarca kako idem u teretanu da treniram na pilates lopti.

Ali to je samo dio priče. Onda dolaze na red i žene. Ta divna bića koja uvijek znaju što žele. I logične su. Volim da je duhovit. Šteta što 90% žena nema smisao za humor. Želim da je odlučan i nježan. Obožavam kada me agresivno uzme i onda vodi ljubav sa mnom. Meni najdraža izjava, mora me slušati kada mu prićam. I razumijeti. Ima veliko društvo. Koje ne pije i nikada ne ide sa njima van ako se prethodno dogovorio s njom. I nikada nemaš već tri tjedna dogovora sa njom. Na koje te podsjeća sto puta na dan, osim dva dana prije. Ali, ne ljuti se što si zaboravio.

Danas više nema aspekta muškog života koji nije „nagrizen“ prokletim kompanijama koje časopisima, filmovima, serijama i na ostale načine, pokušavaju usaditi ženama ideju modernog muškarca, koji slučajno koristi proizvode koje oni prodaju. Danas se proizvodi piva od 0,25l, britvice umjesto žileta, soja burger, pilates lopta, modni časopis samo za „muškarce“ i u njima nema članaka o nogometu ako niste znali i ostala sranja. Popis je dug. Čak je i zadnje utočište ugroženo. Roštilj. Ono magično mjesto, uz vatru, sa hrpom krvavog mesa i pivom u ruci. Jer na stolu te čekaju oni jebeni mali paradajzići umjesto luka, jer moraš vodit ljubav navečer, a to navodno ne možeš „s guza“. Ali zato, s takvim guštom, obrišem masne ruke u rozu košulju, koju sam obukao samo za tu prigodu, i popijem pivu sa nadom da nikada neću postati današnji „muškarac“.