Mnogi će reći da je izbor teme za kolumnu u ovo doba (blagdana) malo neosjetljiv. No, ja, upravo suprotno, smatram da je baš prikladan. Vrijeme Božića je vrhunac sezone busanja u prsa prosječnog Hrvata na temelju svoje vjere. Borovi se kite, kupuju se darovi, ide se na polnoćku, čestita se Božić te se obitelji okupljaju za božićni ručak, pa tako i moja. Otkako sam se izjasnio da sam ateist, blagdani su postali posebno vrijeme za mene. Pogotovo objedi s obitelji. Osim što imam priliku uživati u obilnoj trpezi, postajem centar smiješnog rituala.  Sve započinje molitvom prije ručka, tokom koje, članovi moje obitelji imaju potrebu prekidati koncentraciju usmjerenu na svog stvoritelja da bi mi uputili pogled pun neodobravanja zbog mog nesudjelovanja. Naravno, cijelo vrijeme vrijedi već davno diskretno postavljen zahtjev da ne spominjem svoja uvjerenja zbog „raspoloženja u obitelji“, a i baka je tu. Jadna pati što sam okrenuo leđa bogu. Iako sam ista osoba kao i prije, s jednakim uvjerenjima i osjećajem za moral. Zapravo jako žalosno.

Ali što očekivati od članova društva (istog onog u čijem Ustavu piše da je sekularna država) koje je kao glavnu negativnu stavku kod izbora Josipovića za predsjednika države uzelo njegov manjak vjere tj. njegov agnosticizam. Moja baka, koju ja jako volim, je s ponosom izjavljivala da su njeno selo i okolna sela glasali za „onog drugog koji ide u crkvu“, Milana Bandića. Zar nam nije jasno da deklaracija vjere ne znači apsolutno ništa? Da to što je netko vjernik ili nevjernik često nema nikakve veze s njegovim moralom? Pogotovo danas, kada se za neviđene aktove korupcije optužuju nekadašnji članovi državnog vrha koji su svi redovito sjedili u prvom redu crkve i slušali moralne pouke priča iz Biblije za vrijeme blagdana? Zar itko od nas dijeli mišljenje Stipe Mesića koji je u emisiji Nedjeljom u 2, na upit gospodina Stankovića o tome što misli o optužbama protiv Ive Sanadera odgovorio da je iznenađen jer je Ivo uvijek bio prvi u redu kad se pričešćivalo i dijelila hostija? Zar smo uistinu toliko naivni?

Nadam se da nismo. Nadam se da će u ovoj zemlji konačno doći do buđenja svijesti. Da ćemo postati liberalniji i bolji prema bližnjima koja god oni uvjerenja imali.

Za kraj mi dopustite da vam u par crta približim pojam ateizma. Meni osobno se posebno svidio slijedeći opis koji je smišljen za potrebe peticije Američkom Vrhovnom Sudu u svrhu zabranjivanja organiziranog, javnog čitanja Biblije i kolektivne molitve u javnim obrazovnim ustanovama. Slijedi (moj) prijevod:

„Ateist voli svog bližnjeg umjesto boga. Ateist vjeruje da je raj nešto čijem ostvarivanju treba težiti na Zemlji, da bi svi mogli uživati u njemu. Ateist ne vjeruje u moć molitve, već vjeruje da unutar samog sebe može i mora naći uvjerenja i snagu za izaći u susret svemu što život nosi i uživati u njemu. Ateist vjeruje da će u svom vlastitom, ali i znanju drugih ljudi naći razumijevanje koji će mu pomoći u postizanju ispunjenog života. On želi upoznati sebe i svog bližnjeg, a ne boga. Ateist vjeruje da bi umjesto crkvi trebali graditi bolnice. Ateist vjeruje u akciju, a ne molitvu. Ateist stremi uključivanju u život, a ne u bijeg u smrt. On želi pobijediti bolest, iskorijeniti siromaštvo te eliminirati rat tj. nasilje. On želi da čovjek razumije i voli čovjeka.

On želi živjeti etički. On vjeruje da se ne smijemo pouzdati u boga niti kanalizirati akcije u molitve i nadu za kraj problema i muka prelaskom na drugi svijet. On vjeruje da smo mi sami gospodari svog života, da smo mi čuvari sigurnosti svog bližnjeg te da smo mi odgovorni i da je naš posao ovdje, a vrijeme sada.“

Sve najbolje za blagdane .

Iako sam morala na forumu u ime svog spola žestoko se usprotiviti već i samoj tezi da bi žene bile manje inteligentne, moram priznat da mi je u kontekstu zašto glupani ševe više , odgovor zato jer smo mi žene gluplje savršeno prihvatljiv.

Kao glupana ja ću definirati frajera koji dobro izgleda, ima naučenu dobru šprehu (čak niti to nije nužno) ali je manje inteligentan, i često sebičan. Zbog dobrog izgleda, i šprehe dotični glupan ševi. (Jebi ga, i mi imamo hormone koji nam često pomute pamet.).Pa ga zato možemo zvati i ženskar.

Vjerojatno se svakoj curi može dogodit da ju netko ili obori s nogu izgledom, ili dobro zašpreha…i da se poševi s nekim tko je po svemu ostalom totalni idiot. Stvar je još lakša ako je dotični i lažljivac pa daje i lažna obećanja o mogućoj vezi. No, to se može dogoditi samo jedanput. Stvar je kod ženskara ta, da jednom kad si naišla na jednog, možeš ih nanjušit na kilometar. U principu su svi isti.

Ali, pitanje je onda zašto opet padnemo na istu spiku? Jednostavno, jer smo glupe. Iako nam u glavi tuli uzbuna i pale se crvene lampice i znakovi «Ženskar, bježi», mi ih uspijemo ignorirat i opet past. To je otprilike kao da se legneš na prugu kad je rampa spuštena. Ma neće valjda prugom proć vlak i pregazit me. Jok, neće.

Ševa sa ženskarom ne donosi ništa dobro (ok, osim seksa…a i to je ponekad upitno koliko je dobar), osim ak u glavi nemate neki prekidač za osjećaje pa ih uspijete isključiti. Ja to primjerice ne mogu, kao ni velik broj žena, i poslije se osjećaš ko totalni debil, još jedna u statističkom nizu. Posebno ako si mislila da «možda on ipak nije takav». Zamišljam te frajere doma s nekom malom crnom knjižicom u koju onak pedantno bilježe brojeve (neće valjda imena) nas glupača i onda računaju tjedni prosjek ili nešto slično- «Hmmm..samo 4,56..loš tjedan».

Fascinantno je koliko mi žene trubimo stalno istu priču o osjećajima, i vezama i ne znam čemu..i onda radimo skroz suprotno. Duboko u sebi znamo da će nas takvi povrijediti, ali svejedno se prepustimo. Kako spriječiti da se osjećaš jadno nakon svega…ne znam. Treba se držati svojih principa i ne petljati s takvima. Samo, ima jedan problem…kako se njemu diže, tako svi moji principi padaju u vodu

Pretpostavka i tvrdnja o “muškim svinjama” opće je prihvaćena. Zašto? Iznimna propaganda od strane ženske populacije. Muškarci će rijetko slučaj ženske svinje prijaviti čisto zbog ponosa. Iako su povrijeđeni i pizde ne treba im hrpa likova koja će ih zajebavati i ako imaju ikakve karakteristike prosječnog muškarca pokušati će sačuvati svoje dostojanstvo i ponos. Žene često nemaju isti poriv i žale se na “megafon”. Jedino tako mogu objasniti ovaj pojam muške svinje, jer u takvim postupcima muški rod nije nimalo originalan. Dapače žene su, što više proučavam ta mistična bića, vrlo nedokučiva bića. Pogotovo nama jadnim i manje ili više jednostavnim muškarcima.

Osim da razlog tražim u čistoj propagandi naći ću ga i u ponašajnom modelu. Pogledajte skup ljudi koje poznajete. Vjerojatno poznate nekoliko etiketiranih muških svinja. Prisjetite se zbog čega su dobili taj epitet i usporedite s onim što ste čuli od muških prijatelja o tome što su im žene napravile. Mislim da ćete shvatiti o čemu ja trenutačno pišem. Nemojte si predbacivati… Tko bi rekao da morski pas može tako vješto prikriti u kostimu šteneta?

Do sada sam uvjeren da sam stekao mnogo pristaša i neprijatelja, ali još uvijek ne vjerujem što nam žene zapravo rade… Naime tu ti tamo žena popuši da se neki lik zaljubio u nju i ostane “povrijeđena”. Ono što sam ja primijetio je da takve žene staju vrlo brzo na svoje noge i iako tvrde da su smrtno povrijeđene i ranjene za cijeli život već u roku od 7 dana su s nekim drugim u krevetu. Istina to je već druga tema koja zaslužuje svojih 5 minuta, muškarci pate više što se tiče ljubavi (ne vjerujete? zašto postoji toliko više pjesama koje su muškarci posvetili njihovim ljubavima nego obrnuto? sjetite se od vaših poznanika tko najviše pati za nekom određenom osobom?), ali nije zanemariva u cijeloj priči. Ono što je poanta cijelog ovog pomalo kontroverznog članka je da lik, muške svinje, kojega prikazuju priče (pokrenute od strane žena) nije ništa gori od prosječne žene… Teško je ući u trag jednoj takvoj zločinačkoj organizaciji, ali u toj muško-ženskoj igri nikada se nisam trudio da odglumim nešto što nisam dok je ženska strana tog događanja to dovela do samog savršenstva. Bez brige nisam sam došao do tog zaključka. Žena je presavršeno očito uvježbana (bez imalo treninga) da bi nevješto muško oko shvatilo da se tu radi o pretvaranju.

Na kraju balade sve što mogu reći je da su žene očito bolje od nas u cijeloj toj našoj igri. Natjeraju nas da pomislimo da smo mi ti dominatni, oni koji su face i vode cijelu igru dok smo u principu samo žrtve njihovog plana. Jači spol kažu… Da… Zašto nas pobogu slabiji spol toliko lako pobijedi u toj jedinoj igri gdje se natječemo u istoj kategoriji?

P.S. Osjećao sam da se moram obratiti i u ovom post scriptumu… Nemojte pomisliti da ja imam takvo mišljenje o svim ženama. Sve što sam htio poručiti je da žene u najmanju ruku nisu ništa bolje od muškaraca po tom pitanju. Po vlastitom iskustvu mogu zaključiti, iz tog prilično neznatnog uzorka, da su žene “svinje” ipak dovele na novi nivo… Takve glumce u Holywoodu ja još nisam vidio…

Jer od trenutka kad mi je, kao maloj bebi, otpala ona mišje siva kosica s kojim sam se rodila, i počela rasti nova- službeno sam postala plavuša. I taj pridjev (ili možda epitet!?) me konstantno prati. «Koja Alba?» netko pita. Najčešći odgovor je «Ma znaš, ona mala plava.» Posljednjih godina je ta plava boja moje kose pojačana i kemijskim supstancama, pa tako ja sjedim kod frizera neki dan, i već pomalo omamljena od peroksidnih para koje se dižu s mojih pramenova počnem razmišljati (razmišljanje- proces upotrebe moždanih stanica u svrhu pronalaženja zaključaka, tj. povezivanja poznatih premisa u novu konkluziju, kažu raritetan kod plavuši .

Dakle, počnem razmišljati- da li muškarci zaista više vole plavuše? Nekako, na samo pitanje se nameće zaključak da je potpuno besmisleno povezivati mušku naklonost spram nekoj ženi s njenom bojom kose, ali isto tako je potpuno besmisleno i povezivati žensku pamet s njenom bojom kose. Pa to svejedno radimo. Makar i iz zezancije. Stoga, da bih uopće raspravljala o ičemu, morat ću krenuti od činjenice da boja kose igra ulogu. Počelo je još od Homera, koji je Afroditu opisao kao plavušu. A u novije vrijeme-pogledajte samo najpoznatiju (sviđalo se to nama ili ne- u mom slučaju je odgovor ne) plavušu 20. stoljeća- da, govorim o Marilyn Monroe. Bi li ona bila toliko poznata da se predstavljala kao Norma Jean Baker i da nije «zblajhala» kosu? Vjerojatno ne bi. A i ostale dive poput Marlene Dietrich, Grace Kelly, Doris Day, Jean Harlow, Brigitte Bardot….sve su redom bile plavuše. Pa, i Barbie. Ona plava, a Ken crn. Dakle, već od malena curicama serviramo ženu kao plavu. I mršavu. Ali, to je već tema za drugu raspravu.

Na pitanje vole li oni, dakle, više plavuše ili crnke svaki dečko s kojim sam o tome razgovarala imao je svoju teoriju. No, većina ih se složila da zaista više vole plavuše. (Dakako, postoji i mogućnost da je odgovor bio i pod utjecajem moje boje kose, i da bi se nekoj crnki zaklinjali u svoju slabost na smeđu ili crnu kosu). Posljednje objašnjenje koje sam čula je bilo da su plavuše «dostupnije». «Dostupnije,a? Vidjet ćeš ti kako plavuše mogu biti i jako ‘nedostupne’ kad te ja dohvatim» -prošlo mi je kroz glavu. Ali, onda je dotični (kojeg ovim putem pozdravljam pojasnio da je to zato što nam društvo servira većinom plavuše na reklamama, naslovnicama časopisa, televiziji..pa se onda one čine «dostupnije». To «dostupnije» još uvijek razmišljam trebam li prevesti kao «lakše». Meni mnogo suvislija objašnjenja na tu temu zvuče ono da plavuše djeluju nježnije i krhkije pa bude u frajerima «zaštitničku crtu», a i « all time favourite » kojeg sam čula čak dvaput- da više vole plavuše jer su manje dlakave

Nije baš pametno na kraju rasprave o nečemu zaključiti da nisi dovoljno kvalificiran da odgovoriš na postavljeno pitanje, ali mislim da ću upravo to morati učiniti. Nisam muško, i ne gledam cure u tom smislu. I prirodno sam plava- dakle ne znam bi li me muški drugačije gledali kao smeđokosu. Stoga ću morati diplomatski zaključiti da, iako se naoko čini da muškarci više vole plavuše, ta kao i sve općenite teorije ima rupa i da boja kose sigurno ne igra odlučujuću ulogu. No, ne mogu se ne zapitati- zašto se hrpa crnki farba u plavo, a niti jedna prirodna plavuša u smeđe!?

Nama muškarcima zapravo trebaju obje stvari da bi bili potpuno sretni, no to je dakako neizvedivo pa smo zapravo cijeli život rastrgani između dva zla (dobra). Ako ste slučajno žensko možda vam dosadašnji tijek mog razmišljanja nije u potpunosti (ili cijelosti) jasan stoga ću vam ukratko dočarati s čime se susrećemo. Krenimo od zajedničkih točaka. Nama treba također osjećaj emocionalne povezanosti, razumijevanja, podrške i sigurnosti koje možemo i naravno pronalazimo u vezama. Problem nastaje kod onog, ženama neobjašnjivog, poriva da uživamo potpunu i apsolutnu slobodu, da ševimo ono što nam se u tom trenutku svidi ili se jednostavno nacugamo s frendovima i prepustimo ostatak slučaju (u prijevodu našim bezgraničnim libidima gdje ćemo i nevini pogled neke trebe pretvoriti u poziv na nezaboravnu noć brutalnog, životinjskog seksa).

Hedonistički nastrojeni tipovi, vrlo često zvani i muške svinje, vrlo često će pokušavati balansirati na toj vrlo tankoj niti između veze i «slobode», ali će još češće pasti i slomit se jer je takav način života ipak samo mit, bajka, neostvarivi san, utopija… Cijeli horor je u tome da niti jedno stanje ne donosi dugotrajno blagostanje. Jednostavno se izmjenjuje želja za savršenim, neobaveznim i tako slatkim, grešnim seksom i vođenjem ljubavi s osobom za koju bi i zadnju kap krvi izlili.

Koliko god ja to želio nikada se nećemo potpuno razumjeti i jedino mi ostaje nada da će se jaz između spola smanjiti. Ipak, da vam olakšam život, reći ću vam jednu stvar – Na kraju uvijek izaberemo buđenje pored voljene, onu pusu nad pusama i onaj neponovljivi osjećaj dok vas zagrlimo.

Ako slučajno sada cvatete samo se sjetite te rečenice dok budete razmišljale o svojem dečku i dok vam razne, razumu neobjašnjive, teorije počnu padati na pamet. Stvarno ne volimo ljubomoru i konstantno se nosimo s vašom ljubomorom, posesivnošću i ostalim mušicama pa bi za uzvrat usrdno molio da prihvatite naše porive (izričito genetski uvjetovane) da nam se jednostavno ševi. Digne se i šapuće nam na uho: «Do it! Znaš da želiš …». Ovo je trebao biti kraj, ali kao i u stvarnoj situaciji s ovakvom izjavom se ne može završiti muško-ženska rasprava pa ću napomenuti da nas taj poriv neće nagnati da se bacimo na prvu trebu na koju nam se digne i da možete mirno spavati (Disclaimer: ovo vrijedi samo za prave, čvrste, dugotrajne veze. U slučaju da se dogodi suprotno krenite dalje u potragu za pravom stvari.).

Objašnjavati zašto imamo želju za tim zabranjenim voćem je sasvim beskorisno kao i rasprave i pokušaji preobražaja, s vaše strane. Takvi smo rođeni i ako se mi možemo nositi s tim probajte se i vi. Na kraju krajeva svi mi balansiramo po toj žici, ali na kraju ipak, nadam se, svi dođemo do onoga što zapravo tražimo…

E sad ono na što ja ciljam je da mora postojati osoba koju znate (ili ne znate, ali ste je vidjeli) za koju mislite da bi mogla biti ona prava. Uvijek se žalimo što nema niti one potencijalne iako to zapravo nije istina. Možda nemamo njezin broj ili jednostavno mislimo da nema teorije da bi mogli biti s tom osobom. Možda smo si stvarno sami krivi i u biti se ograničavamo i uskraćujemo si priliku za nešto lijepo…

Vrlo teška pitanja o kojima se može teoretizirati koliko god hoćete, ali mislim da je bolje krenuti u akciju. U glavi nacrtajte metu na dupe osobe koju lovite i pogodite je kupidovom strelicom (koju možete naći u svim boljim trgovinama ). Dakle jednostavno odaberite svoju «žrtvu» i upoznajte ju. Smislite neki plan, započnite razgovor s njom, odvedite je na kavu i – osvojite. Napisao sam dosta članaka o uletavanju i siguran sam da tamo možete naći mnogo savjeta, ali ipak treba imati stav, treba imati želju i hrabrost da to izvedete.

Gotovo svi nam govore da ćemo ljubav naći kad se budemo najmanje nadali, kad je ne budemo tražili itd… Moguće, ali mislim da je samo stvar u tome da se igrom slučaja stvori prilika za nešto, prilika koju možemo i sami kreirati. I stoga zašto bi čekali? Zašto bi živjeli čekajući kad je možda baš ona ta koju tražimo? Možda je ona ta koja kao i većina čeka da se stvori ta prilika…

U biti kad malo razmislim baš i nisam izmislio toplu vodu. Naravno da treba nešto poduzeti jer ne trebate izvoditi velike proračune da shvatite da je šansa da se sve samo poklopi ravno onoj da pogodite tricu s centra igrališta unatrag. Nažalost takve stvari se događaju rijetko i ponekada treba i sudbini malo pomoći.

Ako ste pročitali do ovdje i solo ste onda vam još samo želim poručiti da vam je ovo samo podsjetnik da nešto poduzmete. Eto to vam je moj savjet, a vi sad samo malo mućnite glavom i smislite kako ćete ju/ga oboriti s nogu . Ja sam obavio teži dio posla… Recimo

Za početak ću vam postaviti jedno jednostavno pitanje. Što mislite da li više seksualnih partnera ima u prosjeku heteroseksualni muškarac ili žena? Vrlo vjerojatno ćete baš zbog odgoja i utjecaja okoline reći muškarac. Ako odlučimo ne sitničariti bili ste u krivu. Odgovor na to pitanje je da je broj jednak jer kad god muškarac ima novu partnericu ima i ona novog partnera. Jedina stvar na koju se možete izvlačiti je da žena ima više, ali to sada stvarno nije bitno.

Mogli bi do sutra raspravljati o tome kako ta cura je ili nije drolja, a frajer je faca ili ženskaroš, ali to neće biti baš produktivno. Stoga idemo bolje pogledati koje su pozitivne i negativne strane takvog načina razmišljanja i života.

Što zapravo dobivamo time? Pa vrlo jednostavno, jedan životinjski užitak. U biti ja bi to shvatio kao puno zabavniji oblik samozadovoljavanja. Problem je što ljudi koji to ne prakticiraju automatski zaključuju da takve osobe nemaju osjećaje ili su nesposobni za vezu tj. nesposobni voljeti. Ovo je sasvim krivo mišljenje i naravno ekvivalentna predrasuda s onom da su žene koje prakticiraju takav seks kurve. To je jednostavno način na koji možemo zadovoljiti naše potrebe, a mislim da svi znamo (barem oni koji su probali) da je seks s voljenom osobom ipak nešto posebno i potpuno neusporedivo s ovime čime se bavimo pa niti ne ugrožava «pravu stvar».

Ono što se može navesti kao argument protiv toga je kršenje vlastitih ideala (ako ih netko još uopće ima ). Katolička vjera se također protivi tome, ali oni brane i kondome pa se pretjerano ne obazirem na njihovo stajalište . Mislim da nije niti potrebno napominjati da je promiskuitetnost opasna zbog spolnih bolesti pa stoga treba biti vrlo oprezan i pažljiv u današnje vrijeme.

Još i nekoliko savjeta ne bi bilo na odmet. Dakle ako se već upuštate u tako nešto nemojte si dopustiti da nešto osjećate prema toj osobi jer ćete samo ostati povrijeđeni. Također morate se psihički pripremiti i prihvatiti da je to samo seks jer bi se u protivnome mogli osjećati loše iz više razloga.

Sve u svemu u ničemu ne treba pretjerivati, ali ne vidim ništa loše u tome da se malo zabavite dok čekate pravu osobu. Zato kondom uvijek držite uz sebe, zabavite se dok ste mladi, ali pazite na sebe i nemojte si dopustiti da zbog malo znatiželje propustite nešto za čim ćete žaliti ostatak svog života…

Prvi problem koji se javlja u ovoj raspravi je kako zapravo definirati ljubav? Granice između zaljubljenosti i ljubavi pa čak i zaluđenosti nisu posve jasno određene i zapravo su ipak subjektivne. Kako uopće osjećaje jasno definirati?

Unatoč svojem skeptičnom pristupu pokušati ću pogledati problem s obje strane. Prva stvar s kojom se slažem je da postoji jedan nevjerojatan osjećaj koji se može javiti čim vidite neku osobu. Teško ga je objasniti, ali jednostavno ste obuzeti tom osobom. Ugledate to divno stvorenje i istog trena poželite imati nešto s njim. Ne samo zbog izgleda nego imate jednostavno osjećaj da ta osoba zrači s nečim što vas jednostavno opija. Zbog mog ovakvog subjektivnog doživljaja ja bih prije rekao da se radi o zaljubljenosti na prvi pogled. Za mene ljubav je nešto za što treba i vremena i truda. Tek kada upoznate nekoga, sve njegove vrline i mane, sve navike, svaki detalj njegovog tijela i duše možete nekoga stvarno voljeti. Zaljubljenost je fenomenalan osjećaj, ali dok smo zaljubljeni smo u neku ruku drogirani kemikalijama koje tu zaljubljenost uzrokuju pa zbog toga ne uviđamo uopće mane te, za nas, trenutačno savršene osobe. Ljubav je s druge strane malo racionalnija jer primjećujemo sve mane, ali nam ne smetaju. Čak nam mogu biti i simpatične te nesavršenosti. Moglo bi se reći da kada volimo nekoga tko je savršen, zaljubljeni smo. Kada pak shvatimo kako osoba u koju smo zaljubljeni ipak nije ni približno savršena, a zbog toga je volimo još više to je za mene ljubav.

I tu bi priča vjerojatno završila da sam nekome trebao objasniti što mislim o ovoj temi, ali ipak sam obećao da pokušati shvatiti i drugu stranu. Doslovno vjerovanje u ljubav na prvi pogled mogao bi objasniti činjenicom da je mozak luda stvar. Svi osjećaji su plod djelovanja nekih kemikalija u njemu. Sigurno ste već puno puta čuli da ljudi imaju osjećaj da se znaju već stvarno dugo iako su se tek upoznali… Pretpostavljam da je onda možda i moguće da vam mozak jednostavno tako protumači osjećaje i da vam kaže – ovo je ljubav! Tu sad ostaje na vama da prosudite jel to prava ljubav ili možda trik kojim nas majka priroda tjera na razmnožavanje…

Na kraju ću se morati prikloniti mišljenju da je ljubav na prvi pogled ipak samo fraza koja opisuje taj fenomenalni osjećaj koji se ponekada javlja u nama. Ipak, uvijek nam ostaje da se nadamo i sanjamo te strpljivo čekamo. Što se mene tiče ne mora biti na prvi pogled

Prvo rješenje koje vam pada na pamet je da si sami pomognete . To je možda čak i najbolje rješenje jer ako se ne rješite tog pritiska svakakve gluposti vam mogu pasti na pamet. Ako ima onih koji ne znaju o čemu pričam onda obavezno čitajte dalje.

1. Nazovite neku bivšu (cura, brijačica ili možda jebačica, nije bitno). Ako ste jako napaljeni, a znate da ćete od ove vrlo brzo dobiti moglo bi vam se činiti da je to jako dobro rješenje. Možda koji put upali i riješite se svog problemčića. Ipak ponukan nedavnim iskustvom preporučam da se ne upuštate u ovo jer je u krajnjoj liniji jadno. Nakon toga osjećao sam se jadno i požalio sam. The good side je što ipak nešto poševite .
2. Nazovite frendove i izađite van. Puno bolja opcija nego prošla. Istina vjerojatno nećete poševiti taj dan ništa, možda nećete ni zbariti, ali sigurno se nećete osjećati jadno. Barem ste se nacugali i zabavili s frendovima. Uostalom bolje je dobiti samo broj telefona nego natrag bivšu. Ne zaboravite da je niste bez razloga ostavili.
3. Unajmite prostitutku . Slično kao pod 2. ali barem utrostručite grozne osjećaje nakon orgazma.

Stoga ako vam još nije jasno bolje je ne donositi nikakve odluke dok ste napaljeni. Onog trenutka kad svršite pogled na svijet se okrene za 180°. Kad malo bolje razmislite shvatite da rečenica «Bog nam je dao kitu i mozak, a krvi dovoljno samo za jedno» nije vic.

Rovinjska riva je jako dugačka, i jako napučena (osobito kad je ferragosto i navale Talijani)- od jednog kraja (tj. od starog grada), do drugog (tvornice duhana-iz koje se često širi onaj poznati miris duhana, kao kad otvorite kutiju cigareta-od kojeg se nekima bljuje, a neki, kao ja uživaju) treba otprilike 15 min laganog probijanja kroz gužvu.

Jedino što može iznervirati u Rovinju je prometni kaos. U stari grad se ne može ući autom, parkiralište na rivi je kronično zakrčeno, a prelazak ceste kod autobusnog kolodvora na pješačkom prijelazu prilično riskantan. Najbolje rješenje je-kad se jednom nađe parking, ne micat auto ni u ludilu. Još je korisno znati, da kad padne kiša su ulice u gradu turbo skliske, a to plus činjenica da su strme može rezultirati padom na guzicu pred krcatim restoranom (osobno iskustvo, naravno J ). Također, treba jako dobro gledati kad se hoda po gradu- naime, u Rovinju ima puno pasa..a vi zaključak donesite sami.

Zabava. Pojam za zabavu u Istri je Rovinj. Pojam za zabavu u Rovinju je Monvi. Da nema zabavnog centra Monvi, zabava u Rovinju bi se svela na 2 koktel bara na rivi; Zanzibar na jednom kraju (prema starom gradu) kao «vidjeti i biti viđen» mjesto ( u čemu neodoljivo podsjeća na neka mjesta na Jarunu) poseban po tome što navečer ne služe bezalkoholna pića. Da, dobro ste pročitali!! Nema ničeg osim alkohola i koktela. Jedino možete nažicat da vam smućkaju bezalkoholni koktel. No,budući da sam ja bila prije nego što je prohibicija stupila na snagu, moguće je da su i oni popustili nakon zakona i počeli služiti i bezalkoholna pića. Drugi koktel bar je Havana, na suprotnom kraju rive, u kojem je pomalo «chillin’» atmosfera. Svi sjede, mjuza je opuštajuća što znači da iza 10 nema mjesta ni u teoriji, a budući da nije baš za plesanje vjerojatno je da ćete produžit dalje.

Ostale mogućnosti za izlazak u gradu su neki od birceva na rivi (moja preporuka: Sax- uvučen u uličicu al uočljiv s rive, simpa konobari/ce, jeftina juice-votka, dobra mjuza).Valentino u gradu preporučljiv jedino za izlazak u dvoje-dobijete jastuk, sjedite na stijenama zagledani u more u relativnoj tišini (umjesto da ne sjedite i ne gledate u more na nekoj plaži i bavite se jel..pametnijim stvarima i pijete preskupu cugu (cijene na Jarunu pomnožene sa 2!!).

Monvi se nalazi izvan grada, 20-ak minuta pješice od rive..ili kako to Rovinježi vole reć na 500 m zračne linije (ali njima je sve «ma tu blizu,500 m zračne linije» što najčešće znači bar pol sata pješke). Putokazi su prilično zbrčkani, ali u biti prilično je jednostavno doći tamo ako pratite grupice ljudi koji već pomalo teturaju- sigurno idu u Monvi.

Monvi je jedno veliko «dvorište» kak ja to volim reć u kojem su nagurani jedan do drugog bircevi, koktel barovi, pizzeria, meksički restać, i disko. Zabave za sve ukuse. U Monviju izlazak počinje iza ponoći, a prestaje kad se razdani. I to dobrano razdani. Petkom i subotom je očajna gužva tako da se najbolje stacionirat negdje i ne micat. Ostalih dana je najkrcatiji karaoke-bar kojeg ne možete profulat. Grupice pijanih talijana i ostalih turista ( a tu i tamo se nađe i pokoja purgerica koji zavijaju na mikrofon su prilično uočljiv prizor. Uglavnom, u Monviju nikad nije dosadno, i iako čitavo mjesto ima pomalo «šminkerski» prizvuk atmosfera je daleko od takve, svi se jednostavno dobro zabavljaju, i nikoga nije briga. Što je upravo i bit ljetovanja.

Plaže. Budući da je i zabava i sam grad super, ona «kvaka» u Rovinju su plaže. Obala je stjenovita i zato je prilično naporno tražiti pristojnu plažu na kojoj je moguće ući u vodu bez skakanja ili bez napikavanja na stijene. U samom starom gradu se nalazi plaža «Monte». Stjenovita, mala plažica na kojoj je moguć normalan ulazak u vodu samo na mjestu jednom mjestu širine 2 metra koje je uvijek natrpano djecom. Ostalo su stijene. Na toj plaži se kupaju samo turisti iz obližnjeg hotela, oni koji su prelijeni ići dalje a smješteni su u starom gradu ili oni koji se bude u 4 popodne pa na plažu dođu oko 6 i onda im se neda ić daleko jer su premamurni (kao ja). Iza ACI Marine se prostiru malo pristojnije (također stjenovite, ali i betonirane) plaže u uvalama. Najbolje plaže su ipak iza rta Punta Corrente do kojih ako ste u samom centru i nemate auto nije moguće doći (odnosno je, nakon sat i pol ili dva pješačenja), ali zato ako ste u apartmanima kojih se većina nalazi upravo u tom «novom» dijelu Rovinja one su vam pod nosom. Preporučam uvalu Kuvi zato što ima prostora za metnut ručnik kad god došli, zato što je najmanje stjenovita od svih, more je čisto… Ipak je to primarni kriterij, mislim tko još dolazi na neku plažu zato što su tamo najbolji frajeri