Moj prvi polumaraton
Published On 16/10/2013 » 29053 Views» By Uriel » Najnovije, Sport, Uriel

Iako me na neki način trčanje uvijek zanimalo, otkako znam za sebe sam ga mrzio (vjerojatno jer sam bio loš). Nisam vidio poantu svakodnevnog trčanja po istoj stazi od 400 metara ili istoj šumi/nasipu. Kako ljudima to ne dosadi? Kako ih pogled na dugi i ravni nasip ne ubije u pojam? Danas mogu reći da sam našao zabavu u trčanju, a i ljepotu u nasipu, iako osobno preferiram Maksimir.

Moje trčanje je sramežljivo počelo prije tri godine kada sam nakon nekih problema sa zdravljem pokušao istrčati dva kilometra puževim tempom od šest minuta po kilometru. Stao sam na 300 metara, a kroz glavu su mi prolazile standardne misli kroz glavu „pa zašto si to radiš?“ i „pa ovo uopće nije zabavno“. Nekako sam se ipak nagovorio da nastavim s treningom i relativno brzo istrčao 2 km za 10 minuta te 4 za 22 minute. Bio sam jako ponosan na sebe i nastavio tu i tamo trčkarati. To se uglavnom svodilo na peglanje nasipa i maksimalno 20 minuta trčanja. I dalje me trčanje nije oduševljavalo, ali sam ga odrađivao jer je bilo dobro za mene. Ipak je moja sportska ljubav penjanje koje me vodi u prirodu i kod kojeg su treninzi nekako opušteniji i zabavniji.

start utrke; ja sam onaj visoki, zgodni

Nekako se sve to promijenilo kad sam se prošle godine odlučio prijaviti za svoju prvu utrku; Zagrebački Noćni Cener. Kao što ime govori, radi se o noćnoj utrci, a staza od 10km je postavljena u samom centru grada Zagreba. Iako se za utrku nisam ništa posebno spremao niti sam je otrčao ništa posebno (51 minuta),  bila mi je jako zabavna i odlučio sam malo više svog slobodnog vremena posvetiti trčanju. Preko zime sam s prijateljem dosta trenirao na atletskoj stazi Kušlanove gimnazije te u pauzama na poslu trčao po nasipu. Čak sam i u par navrata trčao po snijegom pokrivenom Maksimiru što me je totalno oduševilo, čisto zbog ljepote prirode koja vas u tom trenutku okružuje. Sav taj trud se isplatio jer sam na novom noćnom ceneru, ovaj put u Karlovcu, u lipnju, uspio spustiti svoje vrijeme na 45:44 što me ponukalo da počnem razmišljati o nečem dužem. Logični korak je bio odlazak na polu maraton, i to Zagrebački. I tako sam nakon par tjedana, uz pomoć još jednog prijatelja, koji je ujedno i trener atletike, formirao strukturirani trening od 6 tjedana tzv. “baze” i još 3 tjedna rada na brzini. Prvi put u životu sam gotovo religiozno pratio striktan plan treninga od kojeg nisam odstupao ni za vrijeme godišnjeg niti tijekom turističkog izleta u Irsku. I mogu reći da se isplatilo.

Ne samo zato što sam istrčao polumaraton ritmom kojeg sam prije mogao samo sanjati (4:28 min/km) već zbog mjesta koje sam vidio trčanjem. Da nije bilo trčanja, nikad ne bih doživio južnu stranu Brača i izlazak sunca za vrijeme ranojutarnjeg trčanja od 20km. Ne bih nikad bolje upoznao Imotsku krajinu (rodno mjesto moje majke) i slučajno nabasao na crkvu u kojoj sam zadnji put bio prije 28 godina kada sam u njoj tajno kršten. I to sve trčeći u potpunom mraku, kad mi je put osvjetljavao Mjesec, zvijezde i lampa na glavi. Niti bih ikad tako dobro istražio Galway u Irskoj te obalu Dublina. I tu samo pričam o geografskom istraživanju.

slikano u Galwayu

my gym

U ovih 21.1 km utrke sam i dobro upoznao sebe. Iako utrku nisam istrčao (u tom trenutku za mene suludim) željenim ritmom koji su mi prijatelji / treneri predlagali, nisam bio daleko od toga. Što znači da su neke granice svojih sposobnosti koje sam si postavio zapravo samo plod moje mašte. I da zapravo mogu više nego što mislim (Lisa čuvaj se!). I to je osjećaj koji me privukao sportu, pogotovo penjanju. Sposobnost pretvaranja nemogućeg u moguće. I osobni rast koji prati tu alkemiju. I zato jedva čekam novi trening i novu utrku.

još sedam kilometara

A polumaraton? Mučio sam se s održavanjem 4:15 min po km ritma tako da sam pukao tamo negdje oko 17. kilometra i zadnjih 4 kilometra istrčao bitno sporije nego ostatak utrke. Analizirajući utrku iz udobnosti kauča i par dana poslije mi je jasno da sam kad sam shvatio da mi je 4:15 nedostižno trebao lagano otpustiti gas na 4:20 i sve bi bilo super tj. otrčao bih utrku 2, 3 minute brže. Ali i to je draž utrke. Procjene forme prije, te analiza performansi poslije trke. Na kraju svega, neovisno što nisam ispunio željeni cilj, važan je odrađeni trening i cijeli proces razvoja trkačkih sposobnosti. Utrka će biti. Sad kad sam trkački upoznao Zagreb, bilo bi lijepo da proširim trkačke horizonte. Ljubljana? Berlin? Tko zna :) Za početak… malo Maksimira 😉

Share this post
About The Author

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>