Tubular Bells (Mike Oldfield)
Published On 10/12/2010 » 1018 Views» By Happy » Glazba

Mike Oldfield…krasili su ga natpisi poput “čarobnjak 1000 nadosnimavanja”, ”genije”, “najvažniji skladatelj desetljeća (to se odnosi na 70-e)”, pitate se da li je to možda malo prenapuhano? Pa rekao bih da i je, ali usprkos svemu tome smatram da definitivno spada u sam vrh ondašnje (pa i današnje) glazbe…

Tubular BellsMike Oldfield rođen je 1953. godine. Već je sa 14 godina započeo je svoju glazbenu karijeru sa svojom sestrom Sally. Kasnije se priključuje bendu Kevin Ayers And The Whole World (u početku kao basist, a kasnije je svirao na solo-gitari) sve do njegova raspada 1971. godine. Nakon toga započinje rad na svom prvom samostalnom albumu Tubular Bells koje je postalo njegovo najpoznatije djelo (o kojem ću reći nešto više nešto kasnije). Nakon dosta muke 1973. uspio je snimiti i objaviti album Tubular Bells koji ga je odmah na početku njegove samostalne karijere učinio zvijezdom. U Velikoj Britaniji album brzo dolazi u “top 10” albuma gdje se zadržava punih 247 tjedana. Popularnost albuma u SAD-u uvelike je doprinjelo to što je dio skladbe upotrijebljen u glazbi filma “The Exorcist”. 1974. godine Oldfield izdaje svoj drugi album “ Hergest Ridge ” koji odmah dolazi na 1. mjesto britanske top-ljestvice (dok se na drugom mjestu još uvijek nalazio njegov prvi album Tubular Bells). I kada se mislilo da će takav moglo bi se reći magičan početak biti i najveće dostignuće Oldfielda u svojoj karijeri i kako će teško opet dostići sam vrh. Se je to demantirao svojim trećim albumom Ommandawn izdnim 1975. godine. Do 2003. godine Oldfield je sveukupno objavio 23 albuma na kojima je bilo mnoštvo dobrih pjesama. Pjesme poput “Moonlight Shadow” ili “To France” danas postoje u nebrojeno mnogo različitih verzija u svim mogućim stilovima glazbe, no to nisu jedine pjesme koje su preživjele do danas. Pjesme poput “Family Man”, “Five Miles Out”, “Shadow On The Wall” ili “Sentinel” još uvijek možemo čuti na radiju (i to ne samo tijekom emisija tematike “History of rock”´ili nešto slično tome).

Za Oldfielda sam saznao oko 8. razreda. Na radiju sam čuo jednu stvar koju sam i prije čuo i koja mi se jako sviđala. Bio je to Sentinel . Nabavivši jedan njegov “best of” shvatio sam kako je ta pjesma samo jedna u nizu odličnih pjesama koje su se nalazile na tom CD-u. Ono što me kod njega fasciniralo (osim muzike) je to što svira sve instrumente sam (dobro ne baš sve ali veliku većinu njih). Od tuda i dolazi onaj naziv “čarobnjak 1000 nadosnimavanja”. Kakao bi snimio pojedini album nadosnimavao je jedan po jedan instrument i tako stvarao meni osobno (ono što sam čuo) većinom izvrsna djela. Njegova mi se glazba sviđa prije svega jer je drugačija od ostatka scene. Negdje sam jednom pročitao da su kritičari 70-ih godina govorili kako će Oldfield začeti potpuno novi smjer u glazbi (na moju osobnu žalost to se ipak nije ostvarilo iako su po meni postojali dobri temelji za to). Rekao bih da je njegova glazba puna nekakvog čudnog misticizma (npr. “ Amarok ”) i bajkovitosti (npr. “ Incantations” patr four excerpt ) koje nikada neće moći zastarjeti iz jednog jednostavnog razloga…rekao bih da vrijeme te muzike niti ne postoji! Ovo vam se možda čini čudno, ali kada slušam njegove pjesme ne mogu nikako reći da njegova glazba spada u recimo 70-te ili 90-te ili u ovo današnje vrijeme. Jednostavno glazbu koji je on skladao ne mogu svrstati niti u jedan vremenski period (naravno imao sam na umu i to da je on skladao od 70-ih sve do danas, ali bez obzira iz kojeg perioda sam slušao njegov album nikada nisam mogao reći “E ovaj je napravljen 90-ih”)! A s druge strane “normalne” pjesme poput “ Moonlight Shadow ”, “ Family Man ” ili “ Man In The Rain ” uvijek će imati svoje mjesto u glazbi kao i slušatelje koji će ih slušati.

Tubular Bells prvi je album koji je Oldfield objavio i njime postigao neočekivano velik uspjeh. Kasnije Tubular Bells je dobio dodatnih četiri nastavka… Tubular Bells II (1992. g.), Tubular Bells III (1998. g.), The Millennium Bell (1999. g.), Tubular Bells 2003 (2003.g.). Osobno sam slušao prva tri nastavka i o njima ću i pisati. Iako su kritičari pretežno pohvaljuju Oldfielda na kraju su mu neki zamjerali zbog toliko nastavaka Tubular Bellsa. Tvrde da kad je god bilo gusto eto novog “Bella” i to pogotovo nakon ”Millenniuma”. Da li je to samo oholost i antipatičnost dotičnih kritičara ili stvarno istina ne znam (nisam čuo zadnja dva pa neću niti komentirati), ali znam da prva tri dijela se zaista isplati poslušati…

TUBULAR BELLS

Otišavši 1971. godine iz grupe The Hole World Oldfield se okrenuo samostalnoj karijeri. Od Kevina Ayersa posudio je stereo rekorder te u svom stanu u Londonu započeo snimanje vlastite demo snimke. No kada je završio snimanje svoje 50 minutne snimke i poslao je britanskim diskografskim kućama nije dobio niti jedan pozitivan odgovor. Na kraju je sklopio ugovor sa Richardom Bransonom i diskografskom kućom Virgin Records (koja u to vrijeme još nije niti postojala već je bila samo Bradsonova ideja, koji je do tada imao lanac trgovina gramofonskih ploča). U studiju je snimajući konačnu verziju Tubular Bellsa Oldfield proveo gotovo 12 mjeseci. Na albumu svira 21 instrument. Sve te instrumente Oldfield je sam svirao i jednog po jednog nadosnimavao na originalnu snimku. Na kraju je sav taj trud rezultirao da je u ljeto 1973. godine objavio svoj prvi samostalni album koji ga je već na samom početku karijere proslavio. Do 1976. godine album je prodan u više od 5 milijuna primjeraka, a danas ta brojka prelazi 16 milijuna…

Iako će mnogi reći da Oldfieldova muzika nije rock, ja se ne bih složio s tim. Istina je da se njegova glazba uvelike razlikuje od ostatka glazbene scene i da je ovaj album (kao i ostatak njegove muzike) postavio nekakav temelj elektronskoj glazbi, ali se ipak u njegovoj glazbi prepoznaju elementi rocka. Ja bih prije rekao da je bio čovjek s vizijom koju je uspio ostvariti.

Sam album sastoji se od dva dijela (iako zamišljen kao jedna pjesma imajte na umu da su se u ono vrijeme albumi snimali na ploče, a ploča ima dvije strane). Na albumu prevladava jedan sklad ritma i melodije i dok jedan instrument svira glavnu melodiju ostali instrumenti prate trenutno glavni instrument te se međusobno izvrsno nadopunjuju.

Za kraj bih još napomenuo kako je Oldfield 1975. godine napisao i obradio ovo isto djelo za filharmonijski orkestar s kojim je izdao album (na kojem je on svirao gitaru). Moram priznat da i to isto odlično zvuči.

TUBULAR BELLS II

Tubular Bells II prvi je nastavak prvog Oldfieldovog albuma izdan 1992. godine. Iako ga u “dvojci” apsolutno nije ništa sprečavalo da napravi jednu veliku pjesmu (kao što je to bio slučaj u 73.-oj kada je svoju 50-minutnu pjesmu bio prisiljen podijeliti na dva dijela jer se tada snimalo na ploče a ne na CD-e) rekao bih da je i ovaj album podijeljen na dva dijela. Taj bi prijelaz obilježio između 7. i 8. pjesme (iako to ne narušava niti najmanje tok melodije i slušnost albuma).

Većim dijelom albuma prevladavaju lagane i opuštajuće melodije. Pjesme na albumu su zapravo različite teme koje se međusobno nadovezuju jedna na drugu i usprkos svojoj, recimo tako, jednostavnošću nadopunjujući jedna drugu zajedno čine jednu meni osobno izvrsnu cjelinu. Album započinje meni odličnim Sentinelom (u kojem se mogu prepoznati korijeni iz prvog nastavka stvorenog 20-ak godina prije). Prvi dio završava pjesmom The Bell koja osobno mene podsjeća pomalo na Ravelov Bolero …postoji jedna tema koju izvode svi instrumenti (ili bar u ovom slučaju većina njih) jedan po jedan. U drugom dijelu ukomponirana je još jedan meni draga lagana pjesma pod nazivom The Great Plain . U svakom slučaju još jedan odličan album ovog glazbenika.

TUBULAR BELLS III

Na 3. nastavak nije bilo potrebno čekati 20 godina. Tubular Bells III izdan je 1998. godine. Meni je osobno ovo najbolji od ova tri albuma. Zašto? Ne znam…možda zato što na neki način malo drugačiji od svoja dva prethodnika. Istina je da je i na ovom albumu Oldfield povezivao različite teme u jednu pjesmu, ali ono što najviše odskače od prethodna dva albuma je to što se na ovom nalazi i jedna “normalna” pjesma pod nazivom Man In The Rain. Ta se pjesma nalazi na sredini albuma te ga jasno dijeli na dva dijela (ne uzimajući u obzir tu pjesmu). Sam album započinje rekao bih na klasični način…pjesmom u kojoj se jasno mogu prepoznati korijeni uvodne teme s Tubular Bellsa. No ono što je meni vrhunac ovog albuma je sam kraj. U zadnje dvije pjesme na albumu Secretes i Far Above The Clouds Oldfield se ponovno vrača na glavnu temu Tubular Bellsa, opet izmijenjeno u jednoj novoj verziji, koja je zaista po nekim mojim mjerilima jako blizu savršenog. Prijelaz između ove dvije pjesme zapravo i niti ne postoji, a zajedno tvore jednu cjelinu koja uvelike podiže ocjenu albumu. Zaista jedan izvrstan kraj za ovakav album (i teško da bi mogao biti bolji)!

 

Share this post
About The Author

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>