Zanzibar
Published On 10/12/2010 » 13369 Views» By Stole » Putovanja

Odlučeno je prije par mjeseci da buraz i ja idemo na ljetovanje/prisilni rad u Tanzaniju, točnije otok Zanzibar… Krenuli smo 16.07. oko 11 sati autom prema aerodromu Malpensa. To je relativno mali aerodrom kraj Milana ali je jedini u ovim krajevima koji leti direktno za Zanzibar. Let je bio los, ali stvarno los.. Mjesta je bilo, ne. Jedini film koji su prikazivali bio je Zebra Trkačica… na talijanskom.

dsc00160

Kada smo se spuštali iznad otoka, osjećaj je bio predobar. Sletjeli smo oko 7 ujutro po lokalnom vremenu (vremenska razlika je +1sat) na mali aerodrom kojim se sluzi nekoliko Tanzanijskih aviokompanija. Čim smo izašli iz aviona tresnula nas je tropska klima, jako težak zrak, sparina itd. itd. Baš je taj dan napadalo kise tako da je bilo vlažnije nego inače.. ovo zvuči sexy, ali nije.. U dvije minute bili smo mokri ko miševi. Na preuzimanju prtljage je bilo zanimljivo. Tamo ne postoji pokretna traka koja vozi prtljagu i svatko si bira svoj kofer, nego desetak radnika (neznam da li treba istaknuti da su crni, da ne bi neki aktivisti za ova-ona prava dobili crve u guzici) koji bacaju kofere na hrpu pa ljudi igraju «nađi kofer».

Na aerodromu smo dobili «taksi».. mala digresija.. vozni park Zanzibara sastoji se od starih Toyota, Isuzu i Suzuki vozila.. Taksi je vozio dečko imenom Said (op.a. Oz) koje je od engleskog znao «hello» i «ok, ok».. Sto je prilično čudno jer mu buraz igra košarku za MIT. Da, taj MIT.

nasa-kucica

Vožnja do «turističkog rezorta» gdje smo radili je bila zanimljiva. Glavno pravilo kada se vozite u Zanzibaru je «vozi kako hoćeš ali nemoj napravit pizdariju».. A ceste su označene ko go-kart staze tako da se stvarno mora biti oprezan. Predgrađe me jako podsjećalo na neke naše dalmatinske i ine gradiće tipa Vir. Kad smo prolazili kroz glavni grad Stone Town opile su nas mirodije. Prvo nam se rigalo al smo se brzo priviknuli. Većina puta bila je asfaltirana ali zadnjih 45 min vozili smo se na makadamu gdje je nas iskusni vozač izbjegavao kratere sa cca 60 na sat (e da, brzinomjer nije radio :) ). Kako su se u to vrijeme odvijale predizborne kampanje, svakih par stotina metara je stajala policijska barikada. Barikade su limene bačve a za rampu služe masivne grane. Nakon što bi pregledali papire vozača puštali su nas malo po malo do druge barikade. Kako je put izgledao, nije nam bilo svejedno kada smo razmišljali o tome kako bi moglo izgledati naše odredište.

Na cilj, turistički resort Breezes, došli smo oko 11 sati. Skrenuli smo sa makadama u malu uličicu koja ne na kraju proširila i ugledali smo rampu i security Breezesa. Još nam nije bilo jasno gdje smo i šta smo pa su nam rekli da se smjestimo i javimo na recepciju kad smo spremni. Kako nismo htjeli gubiti vrijeme samo smo bacili torbe u sobu i otišli do recepcije. Tamo nas je docekala Rukhya (rakija), koja je bila jedna od managera niže razine. Ona nas je provela resortom, našim domom sljedećih mjesec dana i odvela nas do domaćina, Nathalie i Adriana, ljudi koji su nam ovaj posjet omogućili. Otprilike smo se dogovorili cime ćemo se baviti tih mjesec dana, radni i neradni dio.

Cilj nam je bio roniti, surfati, posluživati, raditi koktele, učiti od managera, piti, piti, piti… i sve smo uspjeli :) .

ronjenje

Spice and City Tour

Nakon kojih tjedan dana odlučili smo se na prvi pravi turistički obilazak. To je bio Spice and City Tour, obilazak plantaža začina i Stone Towna. Zvuči dosadno? Tako se i činilo. No kada smo došli do plantaža, dosada je prerasla u isčuđivanje čudnim biljkama.. ali stvarno čudnim, ko da ih je alien rađao. Tamo su nam pokazali foru, kako napraviti napitak od muškatnog oraščića koji po njihovim riječima zaludi žene.. Nismo isprobali, vjerojatno hoćemo.

U dijelu obilaska grada, vodič nas je vodio po starom i novom dijelu Stone Towna. Ribarnica nas je impresionirala, nigdje frižidera ni hladnjača, sve na kamenu i drvu, smrdi za poludit, al opet ima šarma. Nije da bi jeli išta od tamo,ali ima šarma. Poslije ribarnice prošetali smo se trgom, tamo smo vidjeli staru prostoriju za držanje robova. Zanzibar je u 18. stoljeću bio glavna tržnica robova na istočnoj obali Afrike, oslobodio ih je Dr. Livingstone. U tu malu sobicu, veličine javnog wc-a, visine oko metar i nešto sitno, oni su nagurali 70+ ljudi.. nisu imali wc. Prizor izgleda prestrašno. Vidjeli smo prvu kršćansku Crkvu na otoku. Crkvu su ljudi izgradili nakon što je Dr. Livingstone došao sa Kraljevskom vojskom i oslobodio robove. Crkva nije smjela biti viša od sultanove palače, bolje znane kao House of Wonders. Kada su nam prvi puta rekli da idemo vidjeti House of Wonders, mislili smo da idemo u neku vrstu luna parka, a ne u prvu kuću na ovoj strani Afrike koja je imala struju i vodovod. Cijeli obilazak trajao je od kasno popodne tako da smo jedva čekali da se vratimo, nekaj poklopamo i noge u zrak.

ista kao u reklami za Rafaelo!

Slobodno vrijeme

Ujutro se skoro nikada nismo dizali za doručak, nego oko desetke pa fino šetnja do plaže, jer tamo je uvijek odbojka. Digresija.. Na plaži vladaju «beach boysovi», dečki high na ljepilu koji se šeću u grupicama od 5,6 i zašprehavaju turiste da im ko pokažu neka turistička mjesta, obilaske itd. Uglavnom razbiju turista i maznu mu fotić, sat itd itd… al imaju do 60 kila pa bi ih prosječni Hrvat sam razbacao.

Oko 12 sati odemo na ručak nabacit koju kilu, vratimo se na plažu na rugby, nogomet ili windsurfing.. Nogomet je fora igrati na takvoj plaži. Bijeli pjesak, bahati Englezi, plavo more na par metara do nas… predobro.. Samo što se na takvom pjesku noge same od sebe iščaše, svakih 5 min neko šepa, a zna se dogoditi da se neko nabode na školjku. Kako je razlika plime i oseke kojih 4,5 metara, more se povuče do iza koraljnog grebena (od obale jedno 300metara).

Windsurf je posebna tema.. kako smo bili totalni početnici, tamo smo naučili jedriti na dasci. I nakon 3 tjedna sam osjećao veliko samopouzdanje i tako otišao do koraljnog grebena. Tamo se zezao, okretao se simo tamo i… pao u vodu ko zadnje dijete.. Ja to nisam znao, ali očito se u tom dijelu mora nalaze velike kolonije morskih ježinaca, i ja sam imao tu sreću da s oba stopala fino nagazim na nekoliko njih. Prvo me samo zapeklo, nisam znao o čemu je riječ. Ali kada sam se sjeo na dasku sve je bilo jasno, tabani krvavi i crne bodlje koje vire iz njih. Bodlje sam probao izvaditi, ali većinu sam strgao.. Tako stao na dasku, vratio se i trk (dobro, ne baš) do bolničarke.. I tamo sam proveo najgora 3 sata svog života. Zadnju bodlju sam izvadio jedno 2 mjeseca nakon tog incidenta.

Ronjenje je posebna priča. Kako smo isto bili početnici, prvih 10 dana smo odrađivali tečaj s par neobaveznih zarona. Nakon tih deset dana imali smo ronjenje svaka 3, 4 dana.

To bi izgledalo ovako. Oko pola 9 se nađemo u ronilačkoj bazi, uzmemo opremu i prošećemo do kombija koji nas odvede do Kilimanjara (nije planina, nego se prilaz moru tako zove jer kada se vraćate ima toliko stepenica da imate osjećaj da se penjete na Kilimanjaro). Tamo uskočimo u drveni brodić koji nas izvede izvan koraljnog grebena. Vožnja traje kojih pola sata. Za to vrijeme dogovorimo plan puta, signalizaciju i ko ce kome zatvoriti dovod zraka ispod vode. Zaustavljamo se nad jednim od područja povoljnih za zaron. Uronimo, gledamo morske peseke, jegulje, velike ribe, male ribe.. Uglavnom, zaljubili smo se u ronjenje. Digresija.. na jednom od puteva nazad prema koraljnom grebenu, more se uzburkalo više nego obično.. valovi su bilo 5-7 metara. I kako se ne bi razbili o koraljni greben, naši šoferi su trebali uglisirati na valu, i uspjeli su.. svaka čast dečki.. malo mi je žao što to nisam slikao, iza nas se nalazio ogromni zid vode, nešto bolesno. Put nazad je problem zbog toga što je prolaz u lagunu širok 15 metara, a u tom se prolazu sudaraju valovi iz 3 različita smjera, pa ako su ti valovi visoki 3+metra, zna biti loše. Drugi brod koji je išao iza nas nije imao toliko sreće. Na ulazu u taj prolaz, ugasio im se jedan motor i zanio ih paralelno s valom. Nama je to izgledalo kao da ih je val prevrnuo. Neki su rekli «They are gonners (gotovi su)».. ali uspjeli su jako brzo upaliti taj drugi motor i izaći iza vala. Fun stuff :).

dsc00073

Dar Es Salaam

Jednog dana šećem se kraj bazena i vidim Chada.. Whats up.. Nothin` much.. Hey, you guys wanna come to Dar with us tomorow? Sure.. I tako je počeo najjebeniji izlazak u Tanzaniji.

Probudili smo se oko 4:15 ujutro i našli se na recepciji oko 4:40. Išli smo Tomo (buraz), Matt (Brit. Instruktor ronjenja), Chad (Can. Instruktor ronjenja). Autom smo došli do aerodroma oko pola 7. Tamo smo se mini aviončićem prebacili do Dar Es Salaama (gl. Grad Tanzanije), let je trajao 20ak minuta. Čim smo izašli iz aviona, potražili smo taksi koji nas je odveo do Holiday Inn-a, američkog hotela sa zvjezdicama. Tamo sam pojeo najbolji doručak u životu. 12$ all you can eat. Uglavnom pojeli smo 20ak jaja na oko, ko zna koliko pržene šunke, hrpetinu peciva, palačinki, jogurta, sendviča, i sve to zalili šampanjcem i čajem..i da, zaštopali smo wc. Nakon toga smo otišli u centar poharati dućane sa slatkim, slanim i pivama. To sve potrpali u torbe, otišli u kasino i tamo ostali od cirka 10 ujutro do 2 popodne. Za to vrijeme osvojili brdo para i popili besplatne cuge da to nije normalno. Al kako su bili samo automati, zaželjeli smo se kasina s krupjeima, ali kako je samo jedan bio otvoren u gradu, dali su nam vozačicu koja nas je otfurala do tamo.. Tamo se derao poker i blackjack.. sve pare su otišle. Tj. dok onaj Kanađanin nije počeo igrati poker, vratio je pare i još poduplao. Cijelo to vrijem smo drmali po stock/jeger kolama, ili pivama.

Digresija.. Lokalne pive su Tusker i Kilimanjaro.. obje su razvodnjene, Kili nesto manje pa smo po tome derali. Na putu nazad prema aerodromu žena vozačica nas je skoro ubila, zanjihali smo se toliko da smo se sekundu dvije vozili na jednoj strani… adrenalin do yaya.. na aerodromu smo zakasnili na svoj avion, to tamo je bio čovjek koji nas je dovezao na ovu stranu tako da nas je sa smješkom prebacio nazad. Kako smo bili jako alkoholizirani od jutra, buraz je bez razmišljanja pitao da li možemo malo voziti. Tako da smo odvozili jedan dio puta avionom do nazad. Odjeb smo dobili tek kad je kanađanin pitao da li može probati sletjeti. Vratili smo se puni čokoladica i pive.

apartman za goste

Macanducci


Macanducci je lokalni festival na Zanzibaru koji traje jednu sedmicu. Ne znam u vezi koga i čega ali je to jedan od valjda 2 dana u godini kad se muslimani napiju. Odlučili smo otići zadnji dan kad je najveća ludnica. Krenuli smo kombijem nas desetak oko 22h. Prva postaja nam je bila usred ničega gdje smo trebali pričekati frenda od jednog lika koji je s nama išao. Mrkli mrak, jedina svjetla su bila svjetla kombija, oko nas šuma i dvije kolibe. I onda su izgasili i kombi. Ne bas najugodnije mjesto na svijetu. Kada je taj prijatelj ušao, morali smo pokupiti još troje ljudi koji su čekali negdje na cesti. To je bio problem jer svi žele prijevoz do grada pa kad stanete s autom, svi nahrle oko auta. Nekak smo zgurali još ovo troje i htjeli nastaviti put, kad su hrpa ljudi stali oko kombija i htjeli se ukrcati. Mislim si bas super, sad ću završiti kao večera lokalnom stanovništvu, nije da se ne bi najeli. No Ricky, jedan od likova s nama ih je poslao u 3pm na swahiliju i nastavili smo put. Sparkirali smo se malo izvan grada jer zbog rijeke ljudi koji su išli prema gradu nismo mogli vise mrdnut. Tamo smo rokali po pivama, drmali se uz ritmove Sean Paula, ostalih raggae i inih glazbenika. Disko klubovi su najjači, polja s 3,4 ogromna zvučnika ograđeni vrećama krumpira. A kurvi, ko voli nek izvoli. Vratili smo se na povraćanje od alkohola oko 6 ujutro.
Na kraju, sa suzama u očima, doma smo krenuli 14.08. oko 4 ujutro, i u roku 24 sata bili smo doma! :)

Digresija.. Dan prije nas, dvoje turista iz rezorta do našeg krenuli su doma, u isto vrijeme kad smo mi dan poslije išli. Na putu prema aerodromu, naletili su na čavle na cesti koje su postavili razbojnici i pod prijetnjom pištoljima i noževima morali su predati drangulije i putovnice. Ali rekli su nam da se takve stvari rijetko događaju.

Bilo je predobro, ako dobijete šansu, definitivno odite posjetiti.

 

Share this post
About The Author

One Response to Zanzibar

  1. stella says:

    bok-spremamo se u Tanzaniju pa vas molim za par savijeta pozdrav stella

Leave a Reply to stella Cancel reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>