Ženska orijentacija
Published On 10/12/2010 » 789 Views» By Lana » Lifestyle

Proljeće je! Jupi! Vrijeme je za nove sunčane naočale koje čekaju samo mene. I prokleta dioptrijska stakla koja koštaju k’o suho zlato. Naravno, cilj mi je potrošiti što manje novaca i dobiti što kvalitetnije sunčane, stoga ne mogu šopingirati u centru grada, nego se otputim u jednu krasnu optiku bogu iza leđa (čitaj – vrh Savske). I ništa, sjedam na tramvaj, pamtim put i tamo sam za 20 minuta. Kažu oni meni da će najljepše sunčane doći za 2 tjedna. Nema problema. Čekam…

Kad – zovu simpatični ljudi mene i javljaju da je upravo stigao apsolutno najskuplji komad plastike koji sam ikad trebala! Lijena sam ići pješke, pa odlučim ići autom. Malo je iza17h, nije više ni tolika gužva. Kalkuliram da će mi trebati otprilike pola sata za sve u kompletu, pokupim frendicu, upalim auto i pfiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii jurim gradom po svoje novo vlasništvo!

ženska orjentacijaKao što sam napomenula – vrh Savske. Nisam još ni prošla sto metara od svojeg voljenog doma kad sam prvi put krivo skrenula. Nema veze, znam kamo idem, ova mala, uska, mračna, sumnjiva uličica sigurno vodi nekamo! Pa mora! Izlazim na veliku cestu za koju sam jednom čula… Jurim pored znaka koji označava Slavonsku aveniju. To! Kako smo si lude, znamo di smo! Savska siječe ovu aveniju tamo negdje malo dalje, skrenut ću lijevo i tamo sam! Ha! Ne možete mi ništa! Idem ja tako ravno, prođem Savsku, nastavim još malo ravno, skrenem desno, skužim što se događa na otprilike pola puta do Karlovca i ništa. Na naplatnim kućicama se okrećem za 180 i vraćam se prema glavnom gradu u kojem se nalazi najbolja optika na svijetu! Naplate mi 12 kuna. Nema veze, nema veze, sad ću ja još malo doći na svoje!

Evo mene za tren oka opet na Slavonskoj, ovaj put skrenem lijevo malo prije Savske jer nisam baš uvjerena gdje sam, pa da ne bi bilo. Baš da vidim šta piše na debilnom golemom zelenom znaku – “VARAŽDIN“ i strelica za ravno. Ajme majko. Brzo neki izlaz, brzo! Izlazim ja na prvom izlazu. Vozim ni minutu kad ono „ SLAVONSKI BROD 197 km“. Hmm… Netko se šali sa mnom. Frendica puši otprilike desetu cigaretu i veselo konstatira kako sam na rezervi. Ha. Ha. Nije mi smije šno. Ništa, pumpa je blizu. Valjda. Ugledam znak za pumpu, piše 1500 metara, pa to i nije tako daleko. Fulam pumpu.

IZLAZ! Ha! Nismo u Slavonskom brodu još, sjajno! Izađem ja s autoceste, vidim pumpu nedaleko, natankam do vrha – sudeći po svemu, trebat će mi. Upitam simpatične ljude na pumpi kako do Zagreba i za kojih 20ak minuta opet sam na pravom putu! To! Čak sam i saznala kako doći do Savske! Na golemom okrutnom rotoru vrtim se otprilike 3 kruga kako bih uopće pohvatala što koji znak znači i skrenem napokon na najprihvatljiviju cestu.

Od suza u očima ne vidim ime ulice u kojoj sam se našla, ali u srcu jednostavno znam da je to Savska! U krivom smjeru, ali nema veze. Tu sam i to je najvažnije. Okrenut ću se negdje i super! Skrećem u neku malu uličicu desno. Pa mora negdje izaći natrag na Savsku. Kružim ja i kružim i napokon velika lijepa ulica izbija na horizontu! Mora da je Savska! Nema šta drugo biti! Hmm… nije li Savskom išao tramvaj do prije par minuta? Mora da mi se učinilo.

Vidim znak! “ Slavonska avenija”. K vragu, šta u cijelom Zagrebu postoji deset Slavonskih avenija ili je ova jedna stvarno SVUGDJE?! Kamo sad?? Nasred goleme avenije stanem i čekam da netko dovoljno uspori prilikom psovanja moje egzibicije da ga priupitam kamo da idem. Tip kaže da je centar – pička mi materina – prva moguća lijevo. Ok. Fulam prvu, ali na drugoj obavezno skrećem. Vozim se par minuta, kad ono shvatim gdje sam! Ni manje, ni više nego – DOMA!

Proklinjem Savsku i Slavonsku i sve na svijetu. Parkiram na prvo slobodno mjesto. Ne hvala, ne želim vašu invalidnost, te se zaputim prema tramvaju. Frendica krene doma, kaže da nema više vremena. I to su ti prijatelji.

Sjedam na sedamnaesticu, tumbam se do kretenske Savske ceste, izlazim gdje trebam, prelazim cestu, krenem stepenicama prema ulazu u optiku koja, ne samo da me koštala para i para, nego mi je pojela živce, benzin, prijateljstvo i kosu. Hvatam kvaku. Ne ide. Možda moram gurnut, a ne povuć. Pokušam i tako. Ništa. K vragu, šta je zapelo??

Krajičkom oka primjetim na vratima radno vrijeme: “radnim danom od 08 do 20, subotom od 08 do 15, nedjeljom ne radi.” Pa radni dan je. Polako mi pogled padne na ručni sat. 20:07.

Kome trebaju jebene naočale? Nek si ih zabiju di god žele!

Share this post
About The Author

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>